Inidra Kučuk – Sorguč je književnica, kolumnista i žena britkog jezika. “Pretresli” smo neke teme koje su uvijek aktuelne, a ona se potrudila da iz srca i naravno, opet bez dlake na jeziku, progovori o mahali, mahalanju, traču, Memi i estradi.
Pet minuta
Šta nakon uspjeha “Ja mahaluša”, “Ja mahalac” i “Tako ti je mala moja kad ljubi mahalac”?
– Napravit ću nešto novo, kao i uvijek. Nešto što će drugi kopirati kao i ovo do sada, ali neuspješno. Važno mi je da se kad sve ovo umine, vratim sebi i da se kreativno opet natankam. Vjerujem da ću se posvetiti više pisanju i pokušati plasirati svoje bestselere na veća tržišta. Imam želju i upustiti se u avanturu zvanu film, možda i TV serija ko zna. Vremena su gurava i vunena pa zahtjevaju da ne srljamo nigdje slabo obučeni. Treba ponijeti džemper i usred ljeta, da nas oluja ne iznenadi.
Da li je mahalanje postalo suština današnje estrade, kulture, politike i javne scene?
– Ono nije postalo nego ostalo, time se ja i bavim u svojim pričama i predstavama. Bavim se najprije razlikom između mahalanja i tračanja koja je u tome da je mahalanje benigno govorenje o drugom na bazi stava i mišljenja koje je zasnovano na istinitom iskustvu i ogovaranja i trača koje se bazira na gibetu, odnosno na ogovaranju sa dodacima laži, preuveličavanja, omalovažavanja. Svi koji su gledali moju trilogiju mahalanja znaju da je moj cilj bio da izvrgnem ruglu lažne vrijednosti društva i da se dobro pozabavim dvostrukim moralom, snobizmom, lažnim sjajem naše javne scene kao i da sve ono što nas već decenijama odvodi u propast denunciram scenskim jezikom i humorom.
Ko je najveći mahalac od ljudi sa kojim ste sarađivali?
– Ahmed Švrakić.
Ono što su vas stalno pitali da li je mahala i mahalanje u vašim predstava stavljeno u negativan kontekst?
– Ma jok. Ona je dobila na cijeni. Namjerno sam se i sama identificirala sa mahalom i njenim kodeksom, tako da mahala može samo profitirati. Na koncu ako ja za sebe kažem da sam mahaluša, a svi znaju da pravednike od mene ne može zaboliti glava, onda je svaka bosanska mahala najveća metropola.
U zadnje vrijeme Vas sve češće viđamo na promocijama pjevača. Hoćete li pisati i o tome?
– Uzimam bris. O čemu god da pišem, ne pišem napamet. Važno mi je vidjeti, promotriti, analizirati i dobiti i informacije, pogotovo one tajne. Ne znam hoće li to biti roman ali ispast će možda priča, ili neka komedijica sa pjevanjem i pucanjem.
Ima li materijala na estradi za takve priče i koliko su vam inspirativna ta druženje i okupljanja?
– Nisu mi pretjerano inspirativna jer naša estrada visi na tri slova, nažalost. I tu smo od gotovog napravili veresiju. Najjači smo potencijal na planeti kad je riječ o talentima za pjevanje a pjevači se ili sele u susjedne države ili ostanu na margini. Toliki rasadnik talenata, a tako slabo iskorišten. Umjesto da centar balkanske muzike bude u Sarajevu, na nama drugi zarađuju. Nama stvarno fali sklopka u glavi. Pa i sami to znamo. Nije ni odakle došlo ono naše: Znaš ti nas, je.o ti nas!
Kažu da je u BiH teško napraviti brend, a vi ste ga napravili od mahalanja. Kako vam je to pošlo za rukom?
– Kada čovjek ima misao vodilju i uporno radi, ne osvrćući se na one koji ga žele osujetiti, i ne uzmiče koraka dočekat će svojih pet minuta. Ja sam od početka imala plemenitu misiju da zabavim ljude tako što će se oni sami o sebi zabaviti. I uspjelo je jer sve što sam u životu radila bilo je iskreno i nepatvoreno. I narod je to prepoznao i narod je to i nagradio.
Šta vam je draže mišljenje kritike ili publike?
– Meni pašu oba mišljenja, ali bih voljela da mišljenje kritike postoji. Ono je ubijeno. Ovdašnje kulturne junoše su ubile pticu rugalicu prije desetak/petnaest godina jer im nije odgovaralo da se o njihovim djelima piše sa kritičkog stanovišta i toga sad nema iako redovno izlaze sa akademija i fakulteta oni koji bi se mogli uhvatiti u koštac sa ocjenjivanjem teatarskih kreacija. Sama sam od 1995. do 2005. pisala ozbiljne pozorišne kritike koje su služile kao lakmus papir i rediteljima i glumcima ali nekoga je mogla „ubiti” prejaka riječ pa sam stala i okrenula stranicu i od onoga ko piše tuđim kreacijama postala i sama kreator koji očekuje da se o njegovim djelima govori i piše. Iako o mojim predstavama u BiH kritika i nije mogla ništa napisati jer je nema pisali su hrvatski i švedski kritičari i mi smo prezadovoljni njihovim sjajnim analizama.
Vi ste žena koja priča o svemu bez zadrške. Da li ste nekada zbog toga imali problema?
– Čovjek koji tako piše mora biti spreman na sve. Ja sam uistinu sigurna u ono što pišem, samim tim i sigurna u sebe, pa me ne mogu obeshrabriti te prozivke i prijetnje. Imala sam problema, čak se jedan mali aparatčik svetio jer se sam prepoznao u jednoj kolumni i razglasio cijeloj čaršiji da je to on iako, kako znate, ja imena ne navodim. On je danas niko i ništa kao što je bio i prije funkcije, a ja sam ono što oduvijek jesam. Glupost i sujeta su dvije rođene sestre. Izdržala sam ja sve, ne tražeći ni od koga pomoć i ostala nesalomiva.
Nakon velikog uspjeha predstava, knjiga i kolumni čime možete da iznenadite publiku?
– Sad sam u nekoj mirnijoj fazi, akumuliram baterije i čekam opet pogodan momenat da moja velika i dobro razgranata publika dobije ono što zaslužuje, a zaslužuje najbolje. Bit će, bit će….
Jesu li se neki ljudi prepoznali u vašim pričama i tačno znali da ste pisali o njima?
Mudri šute
– Jesu, ali oni mudriji su šutjeli i promislili o napisanom, dok su neki sa osmijehom prihvatili čak se i zahvalili što sam ih tretirala kao fenomen pošto se u mojim pričama radi o raskrinkavanju fenomena svakodnevnice a ne osoba o kojima se piše, imena su irelevantna. A pojedini su, kao što sam već napomenula, sami u sebe uperili prst, obavijestili čaršiju da su izašli u novinama i krenuli sa prijetnjama, dok im se ista ta čaršija iza leđa smijala – kako prije tako i poslije moje priče.
O kome nikada ne biste napisali ni slova?
– Na ovaj komičan način ne bih o socijalno ugroženim grupama i o onima koji su svoj život i svoje zdravlje ostavili boreći se za ovu zemlju. O njima bih pisala u sasvim drugim literararnim kategorijama.
Drago mi je što je Memo uzeo te levate na Farmi
Da li su rijaliti šou programi nešto što pratite i šta mislite o tome?
– Ne pratim. Nisam tipradžija ni u život ni u kinu. Pogledala sam čisto informativno po pola sata kad je naš Memo bio učesnik i pobjednik Farme i bilo mi je srce puno kad je uzeo te levate i svojom lucidnošću natjerao raju da za njega glasaju pa i mene jer sam tu vidjela nešto više od igre. Trebalo je BiH da pokaže da odavde ne dolaze starlete, krimosi i propali estradnjaci nego akademski umjetnici koji znaju prosuti čaršijski mangupluk i izdvojiti se originalnošću. Ali, zaista, za to nemam vremena, a ruku na srce ni volje.
