Oliver Dragojević je pjevač bez kojeg i bez čijeg se imena ne može govoriti, pisati i pričati o muzičkoj sceni Balkana. Pjevač laganih, lijepih dalmatinskih nota kojeg su zavoljele generacije, pjesme koje žive i traju, a sa njima i njegova popularnost i njegovo životno djelo koje je svaki dan sve veće i veće. Decenije pjesme, života, rada i koncertriranja je iza njega, ali stiče se utisak, kao da je još uvjek na početku karijere. Pun elana i vedrog duha.
Zdrav život
– To ja najbolje osjećam na sebi i u sebi, a to kako me ljudi vide je nešto drugo. Stari se, a to je neminovno, ali ja to ne osjećam baš previše, a posebno ne u poslu. Volim “pivat”, a volim i kad ljudi “pivaju” sa mnom, volim kad prepoznaju tekstove, kad su zajedno, pa nas sve skupa ponese atmosfera tih nekih dalmatinskih nota.
Polako odlazi Vaša generacija, prvo Kemal Monteno, pa Arsen Dedić?
– Kemo nije bio stariji od mene, ali jeste Arsen. Valjda su to te neke krizne godine kada dođe vrijeme da se polako odlazi na neki drugi, ljepši svijet. Eto njih dvojica su otišla, a kada ću ja ili neko drugi to samo onaj gore zna, ali ne plašim se.
Kažu da Kemo i Arsen nisu živjeli zdravim životom, da jesu danas bi još bili živi?
– Ma, šta to znači zdravim životom. Da li to znači biti sretan i živjeti kaluđerski, a oni su bez obzira kako su živjeli sigurno bili sretni. Bili su odlični autori, pjevači, s tim što je Arsen još bio i pjesnik, slikar. Oni su živjeli kako su htjeli, bio je to njihov izbor, a bolest ih je prekinula u jednoj zreloj, dobroj autorskoj fazi. Bili su odlični prijatelji i umrli su eto nekako ublizu. Velika nesreća za muzički svijet, ali poznavajući i jednog i drugog znam da su sretni bili životom kojeg su živjeli.
Da li se Vi bojite smrti?
– Ma ja i ne razmišljam o tome. I smrt je dio života. To se dogodi i nema te više. Ne bih volio da patim, volio bih da baš umrem onako gospodski, brzo i bezbolno.
Nekada je dalmatinska muzika bila prepoznatljiva po onim lakim morskim notama, a danas se svira i pjeva neki novi dalmatinski folk, kojeg donose Lidija Bačić, Jelena Rozga i drugi?
– Pa, ne bih ja to nazvao dalmatinskim folkom, to je za mene pop folk. To je nešto što se ljudima svidi jako brzo, a isto tako još brže zaboravi. Danas je došlo vrijeme da se pjesma napravi tako da je ljudi preko noći zavole te da pjevači koji je snime mogu da rade. To valjda tako diriguje i tempo života, a koji je veoma brz. Nisam pobornik takvih pjesama. Volim na miru da pjesmu preslušam, da je zavolim i da je na miru snimim. Da uživam u svakoj riječi pjesme koju snimam.
Kako u privatnom životu uživa Oliver Dragojević?
– Imam jednu formulu koja meni odgovara, ne znam da li je za svakog, ali meni je dobra. Prvo tu je more, ja bez njega ne mogu da opstanem. Pa tu su dobri prijatelji i obitelj, a to mora uvijek zajedno da funkcioniše. Da dok pričamo da se gledamo u oči, a danas je to nekako zapostavljeno. Umjesto u oči gleda se u telefon ili kompjuter. To jeste jedna vrsta komunikacije koju ne možeš zaobići. Treba se tim služiti da bi mogao funkcionirati. Ja nisam pobornik toga, ali sila zakon mijenja.
Davnih sedamdesetih godina snimili ste pjesmu 2002. godine u Splitu. Da li se to otpjevano u pjesmi i ostvarilo?
– Ma nije, sve se nešto usporilo. Trebali smo odavno svi da idemo na mjesec, ali nismo. Pjesma je tada bila preagresivna i premoderna. Nekako nije bila za to vrijeme, ali u svakom slučaju bila je zanimljiva za snimiti. Svi su mi govorili zašto je snimama, ko zna hoću li doživjeti tu 2002., a mi smo evo već u 2015.
Djelujete jako opušteno, a uvijek ste dobro raspoloženi. Ima li nešto što Vas u životu može iznervirati?
– Naravno da ima. Nervira me mnogo toga, ali prikrivam. Nekad me zaista iznervira puno govora, pa puno slikanja, puno vike i buke, ljudi koji mi prilaze pa mi kažu, sjećaš li se ti Olivere kad smo se zajedno slikali sedamdesetih ili osamdesetih godina tu i tu. Šta ja da odgovorim na to? Sa toliko ljudi se slikam, da i sam ne znam koliko i gdje. Ne znam s kim sam se jučer ili danas slikao da znam kako i kada i sa kim prije trideset ili četrdeset godina. Puno godina sam na sceni i galama je ta koja mi predstavlja najveći problem.
Ispričana priča
Vaša sugrađanka Severina se udala u Beograd. Da Vas je pozvala na svadbu da li bi ste pristali i otišli?
– Neka je njoj sa srećom, ali ja da me zvala ne bih taj poziv prihvatio. Zna se moj odnos prema Beogradu i Srbiji. To je već ispričana priča. Ja Oliver Dragojević neću nikada u Beograd.
Sevdalinku pjevam za svoju dušu
Da li Oliver voli da pjeva i da li zna da pjeva sevdalinke?
– Uuuh, znam i volim da pjevam. Ja to tako nekad za dušu i u društvu meni dragih ljudi na meni svojstven i moj dalmatinski način otpjevam nekoliko sevdalinki.
