U današnje vrijeme sve je manji broj ljudi koji zrače pozitivnom energijom, koji isijavaju rijetko viđenu vedrinu, a na ljude koji ih okružuju djeluju umirujuće, očaravajuće, nadahnjujuće. Na estradi se takvi mogu nabrojati prstima jedne ruke. Međutim, da još uvijek ima gospode, džentlmenskih manira, tihih i skromnih uprkos decenijama uspješne estradne karijere, pokazuje nam primjer gospodina Asima Brkana. Uspješan i ostvaren na svim poljima, pjevač zavidnih vokalnih karakteristika, privržen suprug i otac, za naš magazin dao je kratki presjek svoje impresivne, sada već 40 godina duge karijere.
Na precizan, šarmantan i zanimljiv način, Asim Brkan napravio je paralelu između estrade nekad i estrade sad, uspješnih pjevača iz vremena kada je on bio na vrhuncu i ovih današnjih, muzičkih tokova, načina ponašanja, sistema vrijednosti, koje ni jednom riječju ne kritikuje, već samo primjećuje da su značajno promijenjeni.
Dvostruki CD
Neko ko decenijama uspješno opstaje u turbulentnim estradnim vodama, tu istu estradu poznaje u dušu, te kada o istoj govori, sagovornika ostavlja zabezeknutog količinom informacija koje iznosi, a svaku od njih argumentovano podupire. Istinski velikan naše muzičke scene, često sputavan i marginaliziran, proslavlja 40. godišnjicu estradnog angažmana izdavanjem dvostrukog CD-a na kojem su pjesme koje su tu karijeru obilježile, na čemu mu od srca čestitamo, a sve to biva povod našeg razgovora.
Pjevali ste u mnogim gradovima, Mostar, Sarajevo, Tuzla, Beograd. Kojem gradu pripada Asim Brkan?
-Mostar je oduvijek moj bio. I kad je najtužniji i kad je najljepši behar. Često me pitaju šta mije taj grad dao, a ja odgovorim pitanjem šta sam ja dao gradu? Najljepšem gradu kojeg su opjevali Evlija Čelebija, Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, Osman Đikić. Sav se naježim kad samo pomislim…
Jeste li skočili sa Starog mosta?
-Nikad (smijeh).
Koji je recept za karijeru koja je uspješna kao Vaša, koja traje toliko dugo kao Vaša?
-Uvijek sam se trudio da budem ozbiljan pjevač. Bježao sam od toga da samo budem komercijalan, već sam htio da iza mene nešto ostane. Da se moji sinovi Omar i Emel ne stide, da me fanovi po kvalitetnoj pjesmi upamte. Muziku sam počeo da slušam sa sedam godina i imao sam najbolje moguće uzore: Himzo Polovina, Cune Gojković, Zaim Imamović, Nada Mamula. Zato sam se i ja trudio da moja pjesma ima neki nivo, nisam trčao za tezgama, iako sam volio da zaradim (smijeh).
I danas najviše volim koncerte, ali ne po svaku cijenu. Neka otpjevam pet pravih koncerata godišnje ja sam prezadovoljan. Pomiriti kvantitet i kvalitet je najteže. Iz kvantiteta dolazi kvalitet, a u tome sam, vjerujem, uspio.
Da li Vam je ostala neka neostvarena želja u karijeri dugoj 40 godina?
-Nije, zaista nije. Na odabiru i skupljanju programa za ovaj CD radio sam tri godine. Gledao sam kako to drugi rade. Bio sam na koncertu Tine Tarner koja je obilježavala 50 godina karijere, a pjevala je kao u transu, pa Tom Džons isto tako. Pjevao je dvije i po oktave u Lisinskom, a ja sam gledao kao u čudu. To je kod nas mogao jedino Leo Martin, od njega sam mnogo naučio.
Jedan dan javili su mi se ljudi iz Gold produkcije sa prijedlogom da ja svoju karijeru obilježim dvostrukim CD-om i tako je ova priča počela.
Koliko Vam je u trenucima najveće popularnosti bilo teško uskladiti poslovne obaveze i porodičnu harmoniju?
-Imao sam tu sreću da sam oženio jednu finu, skromnu osobu, lijepu. Prirodno je da čovjek traži ono čemu pripada. Ona je, kao i ja, sentimentalna, osjećajna osoba. Ne razumije se u muziku, ali je dovoljno da ona poštuje moj rad i talenat, što je prepoznala ljudskost, čednost i kućni odgoj. Sve su to atributi zbog kojih smo zavoljeli jedno drugo. Kasnije smo dobili Omara, pa Emela. Uz njeno popuštanje i toleranicju uspjeli smo da prebrodimo mnoge izazove i prepreke.
Čini se da ste najpopularniji bili u Beogradu. Tamo su Vas zvali Grof of Kalinića. Kako sada gledate na taj period?
-Meni je neprijatno bilo kada sam to vidio. Taj sam natpis vidio jedan dan u novinama. Ja nisam znao šta je Kalinić. Kada su mi objasnili da je to beogradsko naselje u kojem sam i ja živio. Taj komšiluk je činila sve sama elita, gradonačelnici, ambasadori, kompozitori, a mene su zbog stila odijevanja tako prozvali. U poštanskom sandučetu su mi ostavljali poruke, “Bravo Mostarac”, “Zlatni Mostarac”. Tada su sa mnom u PGP-u pjevali Zorica Brunclik, Miroslav Ilić, Zlatko Pejaković, Snežana Savić. Crvena Zvezda je tada osvojila Kup šampiona, pa smo pjevali na mnogobrojnim proslavama. Zaista me najljepše uspomene vežu za Beograd. Sve je bilo nekako prirodno.
Hiperprodukcija
Ima li danas hiperprodukcije kada su pjevači u pitanju? Svjedoci smo mnogobrojnim šou programima u kojima se traže talenti. Da li stvarno ima toliko talenata?
-Odlično pitanje. Sve je to šou. Sve je to došlo iz Amerike, sad svako može biti šta hoće. Kada govorimo o hiperprodukciji pjevača, možda je najbolje odgovoriti pitanjem. Kako ih nije strah da se prijave? Bilo je zaista i vrhunskih talenata i pjevača, kao što je Maid Hećimović, ali sad ne vidim da dobija prostor. Zato pitam kako ih nije strah? Niko se ne posvećuje pjesmi. Posvećuju se stajlingu, odnosno neukusu, minđuše probuši i muško i žensko i sad treba neko u trans da padne. Šou sve pokriva. Oni se prijavljuju zbog tog šoua, jer misle da će za godinu uzeti pare. Niko od njih nema da kaže ja to volim, ja sam rođen za to, ja plačem uz pjesmu. Po meni, najozbiljnija je produkcija programa “Nikad nije kasno”. Tamo ljudi u nesvijest padaju od sreće, oni to rade iz ljubavi, nije im do novca. Samo što ne važi floskula “nikad nije kasno”. Kad imaš 50-60 godina, bojim se da je kasno, zakasnio si. To je zabava za kućnu atmosferu. Jedan od rijetkih izuzetaka, koji je uspio nešto da uradi je Mirza Selimović. Pristojan, kulturan dečko, izuzetno vrijedan i nevjerovatno talentovan.
Ko su ljudi sa kojima ste imali najbolju saradnju?
-Radio sam sa svim muzičkim velikanima tog doba, Ljubišom Pavkovićem, Bokijem Miloševiem, Draganom Stojkovićem Bosancem. Sjeam se da smo 1984. godine radili album „To je prva ljubav“ Bosanac, Gljiva i ja. Nezapamćen uspjeh smo postigli. Kakvi su to aranžmani bili! Ponosim se time.
Bosanac je toliko bio taličan. Svima! Ko god je kod njega došaso, postigao je uspjeh. Pogledajte samo imena: Snežana Đurišić, Ana Bekuta, Šaban Šaulić, Nada Obrić, Vesna Zmijanac. Sve čega se dohvatio, pretvorio je u zlato, i produkcijom i aranžiranjem. Taj album smo snimili za jedan dan, ponio sam samo jabuku i vodu za grlo.
Kakvi su ranije bili odnosi na estradi? Je li bilo svađa i sukoba kao danas ili se samo o njima nije pričalo? Da li je bilo saplitanja, ljubomore?
-Kako da nije! Sjećam se napete atmosfere 1981. godine na turneji Nada Topčagić – Miroslav Ilić – Marinko Rokvić – Asim Brkan. Miroslav je bio pjevač godine, imao je hit „Pozdravi je, pozdravi“. Kaže on meni: „Je li, bre, ti Mostarac! Ja sam držao stolicu Safetu Isoviću, sad treba ti meni da držiš, ja sam pjevač godine!“ Ja se samo nasmijem i gurnem onu stolicu. Kada sam ja postao pjevač godine, nije mi odao priznanje. Nema veze, nisam mu zamjerio, mi smo jako dobri prijatelji. Poštujemo jedan drugog.
Sjeam se isto tako, turneja polazi iz Sarajeva, Nada Obrić – Neda Ukraden – Hanka Paldum i ja. Niko ni sa kim ne razgovara, a valja obići cijelu Jugoslaviju. Tako da je bilo sukoba i svađa i ranije.
https://www.youtube.com/watch?v=oeXLhJKg43M
Pomenuli ste Safeta Isovića. Eminentni muzikolozi su govorili da su neke Vaše interpretacije sevdalinki kvalitetnije od njegovih? „Sjetuje me majka“, recimo…
-Hvala na tom pitanju. Svjesno nisam htio da to potenciram. Tu sam pjesmu pjevao sa tamburašima, pa mi je jedan skrenuo pažnju na način kojim majka sjetuje. Pitao me je da li se majka dere ili toplo doziva sine, sine… Tada sam to otpjevao, a producent Edin Pandur koji je slušao pjesmu, uplakan izašao napolje. On je rekao da je moja interpretacija bolja. Kao što je Emir Balić bio nedodirljiv u skokovima, i jeste nedodirljiv, ali pojavio se Lorens Listo, koji je isto tako veliki šampion. Naravo da je Safet isto tako nedodirljiv, ali je i moja sevdalinka vrijedna pomena. Zbog toga mi je mnogo bitno bilo da taj snimak stavim na ovaj CD.
Šta mislite o današnjim izvođačima sevdalinke? Božo Vrećo, Damir Imamović, Divanhana… Bježe li od tradicije ka komercijalizaciji?
-Božo Vrećo mi maše na ulici, prilazi pozdravlja se. Pita me kako sam. On zna ko je sevdalinku pjevao prije njega. Imao sam predrasude o načinu na koji donosi sevdalinku, ali publika ga je prihvatila, a ona je najmjerodavnija. Ko sam ja da sudim?
Činjenica jeste da se od sevdalinke prave lijepi aranžmani da se zaradi, ali i to treba razumjeti. Ne može se samo pjevati za arhiv, trošak je veliki. To samo entuzijasti rade. Moram odati priznanje Naidi Čatić, njena sevdalinka me impresionirala.
https://www.youtube.com/watch?v=oTZzuxaLYI8
Hoće li biti koncertnih aktivnosti povodom obilježavanja ovog jubileja?
-Polako. Kad se kocke slože. Čekam da sve dobro sazri. Bit će i koncerata.
Skinuo periku Šabanu
Za Vas je vezana anegdota da ste Šabanu Šauliću skinuli periku s glave. Kako se to desilo?
-To je bilo na jednoj od turneja. Zanimljivo, on uvijek pjeva. Sjedili smo za stolom, on je pjevao i pisao pjesmu, bilo je još dosta ljudi u društvu. Krenuo sam da ga zagrlim i slučajno sam svukao periku. Ljudi oko njega su mu odmah pomogli da je popravi. Riječ jednu ružnu mi nije rekao, jako je tolerantan.
Sinan mi je pokazao šta znači mjerilo publike
Koje greške u karijeri pamtite?
-Svojevremeno sam bio tvrdoglav. Mislio sam, šta narod zna?! Treba ljude edukovat. Međutim, kad sam vidio da Sinan Sakić puni dvorane uvidio sam šta zači mjerilo publike. Ko sam ja da ocjenjuem bilo koga ili bilo šta? Narod je pobijedio.
