-Krasno je biti pod reflektorima kada se i ako se ima što za reći. Ja sam u jednom trenutku shvatila da mi ‘ponestaje riječi’ i unatoč uigranom timu saradnika i jednim vrlo emotivnim odnosom koji sam imala s publikom, u miljeu estradne mašinerije ipak sam se osjećala skučeno, pa čak i izgubljeno u smislu muzičkog obraćanja.
Već duže vrijeme zapravo sam željela glazbi pristupiti kroz distanciranije i kompleksnije motive, uz potpuno drugačiji tehnički pristup pjevanju, kroz sasvim druge stilove, koje sam zapravo i pomno pratila i slušala. Ponekad je zbunjujuće. Posebno nakon koncerata kao što je to bio nedavni koncert u Zagrebu ili Varaždinu. Gdje se ničim izazvano dogodilo jedno krasno no i nevjerojatno euforično večer, gdje je publika, pjevala sve moje stare hitove i “nehitove” od početka do kraja. Bilo je pomalo nestvarno, kao u polusnu – kaže Vesna.