–Moj otac je bio vojno lice, a majka knjigovođa. Potičem iz srednje klase, gdje nikad ničega nije falilo, ali nije bilo ni izobilja. Stid od razmetanja vjerovatno nosim iz kuće, pa se nadam da će mi i djeca biti takva. Roditelji su mi bili komunisti, tako da se u mom domu nisu slavili vjerski praznici, ali iznad mene je živio pravoslavni pop, pa sam uvijek imao šarena jaja za Uskrs. Istovremeno, bio sam u takvom komšiluku da sam za Bajram slao komšijama kurban. Samim tim sam i ja tog dana dobijao kurban. Bez obzira na to što sam odrastao u takvoj kući, Bog mi je redovno slao signale – kaže Bregović, koji će novi album „Tri pisma iz Sarajeva“, inspirisan trima religijama: hrišćanstvom, islamom i judaizmom, predstaviti na koncertu 15. decembra u Štark areni u Beogradu.Goran je u rodnom Sarajevu izbačen iz niže muzičke škole zbog lijenosti i navodne netalentovanosti. Prvu gitaru dobio je početkom šezdesetih, a osnovne akorde učio je od Ede Sidrana, brata književnika Abdulaha Sidrana. Muzičarevo odrastanje obeležio je i razvod njegovih roditelja.
– S majkom sam ostao u Sarajevu, iako sam svakoga ljeta išao kod oca i brata u Livno. Kasnije se moj brat doselio kod mene u Sarajevo, gdje je i studirao. A mama mi je pomagala u stvarima koje druge majke možda i ne bi. Recimo, kupila mi je prvu gitaru. Ne znam šta joj bi. U to vrijeme sam, kao dobar crtač, namjeravao da upišem umjetničku školu. Moja tetka je radila u domu zdravlja na sistematskim pregledima i moglo joj se vjerovati kad je mami rekla: „Bogami, sestro, otamo ti dolaze samo pederi.“ Zbog toga me nije pustila u umjetničku školu. Moj otac je, na nesreću, bio alkoholičar, zbog toga se razveo od mame. Tako je propala jedna ogromna ljubav. Imao sam 10 godina, moj mlađi brat pet. Kada čovjeku umre majka, to je velika katastrofa. Jer ona je neko s kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne povjerava osjećaje – ispričao je Bregović priznao da je danas on slika i prilika svog tate.
– Što sam stariji, čini mi se da sve više ličim na oca. Kada se penzionisao, vratio se u svoje selo, u Zagorje, Sveti Petar Čvrstec. Prvih pet ili šest godina nije htio da u kuću uvede struju. Ni vodu. Kada dođete kod njega, morate da razgovarate – nema televizora.
Mamini Perišići su porijeklom iz sela Kazanci, granica Crne Gore i Hercegovine. Deda je bio solunac i poslije Prvog svjetskog rata u Slavoniji je, kao nagradu, dobio neku zemlju. Kolonisti. Iz svog zavičaja su dovukli i ime sela – Čemernica. Divno! Samo Crnogorci i Hercegovci mogu davati takva grozna imena selima. Kada je počeo Drugi svjetski rat, moj djed je otišao u partizane, a moju babu, dva ujaka, tetku i moju mamu odveli su u Jasenovac. Na vratima logora razmijejnjeni su. Onda su stigli u Srbiju i moja baba je tokom rat izdržavala djecu tako što je švercovala duhan iz Hercegovine. Iskakala je iz voza prije nego što uđe u željezničku stanicu Beograd – rijetka su sjećanja Bregovića na majku.