Irina Kapetanović, hercegovačka rokerka velikih vokalnih sposobnosti, za koje je 2004. godine dobila Davorin nagradu, nakon muzičke pauze ponovo se vratila mikrofonu i muzici, te tako obradovala svoju vjernu publiku. Ovom prilikom Irina je za Express pričala o novom albumu i muzičkim projektima, o ljubavi prema motorima, ali i o bračnom životu na selu.
Nedavno ste koncertom u rodnom Konjicu obilježili 15 godina rada na estradi. To je na neki način poslije kratke pauze i Vaš povratak na scenu.
– Pa može se reći da je taj koncert i snimanje live DVD-a moj simboličan povratak na scenu, jer sa svojim bendom “Acustic Live Lounge” radim, putujem i pjevam već dvije godine bez prestanka. Radili smo puno u BiH, ali i Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj i Danskoj i reakcije publike su svugdje bile odlične. Zbog toga smo i odlučili snimiti jedan kvalitetan live CD gdje smo na novi način obradili pjesme sa mojih šest albuma i uklopili smo aranžmane da bi se album koncepcijski lijepo povezao. Producentski dio posla u studiju kod našeg prijatelja Sayida Rezića je završen, sada čekamo na video koji će biti uskoro gotov.
Vrlo hrabar potez u ovom vremenu je snimiti CD, s obzirom na hipeprodukciju, kao i s obzirom na to da se većina pjevača odlučuje samo na snimanje singlova jer od prodaje albuma, bar tako kažu, nema zarade. Čini se da Irina nema straha?
– Mi i ne računamo na zaradu od prodaje ovoga albuma. Objavljivaćemo video po video svakih sedam do deset dana na našoj oficijelnoj Facebook stranici i na Youtube-u. Znam vrlo dobro kako stvari stoje i naravno da nemam straha, tako smo i do sada radili. Ipak, ne treba umanjivati značaj u poslu koji donese novi album i sav marketing koji uz njega dođe. Nama je ionako najbitniji rad “na terenu”, znači svirke i koncerti.
Može li se danas živjeti od muzike kojom se Vi bavite? Nije komercijalna kao druge?
– Da se ne može živjeti od ove muzike koju sviramo, ne bismo se time ni bavili profesionalno. Nama je to jedini posao i od toga živimo. Istina, nemamo megalomanske prohtjeve u životu, živimo normalno kao i svi ostali građani naše zemlje, a više od toga nam i ne treba.
Jeste li ikad pomišljali zauvijek napustiti estradu?
– Mislim da nikad nisam ni bila dio “estrade”, jer bi to značilo da se maksimalno promovišem na svakom koraku i da grabim bilo kakav marketing, ali mene to zaista ne zanima i ne želim biti dio tog svijeta. Ali sam često pomišljala na to da se potpuno prestanem baviti muzikom, jer nam okolnosti malo idu na ruku. Pametan čovjek će uvijek preispitivati svoje odluke, pogotovo ako se tiču fundamentalnih stvari u životu, kao što je posao od kojeg živiš.
Šta Vas nervira na sceni?
– Ovo je upravo nastavak odgovora na prethodno pitanje. Ono što me nervira su egotripovi koji nam nameću lažni glamur koji nema nikakve veze sa našom stvarnošću. Ako realno pogledaš oko sebe i vidiš gdje živiš, shvatićeš da je malo neukusno baviti se visokim standardima u totalno nebitnim stvarima kao što su oblačenje i izgled, u državi u kojoj pola ljudi razmišlja šta će jesti danas. Također, ne razumijem ljude koji se kao bave muzikom, snimaju pjesme i spotove, imaju PR timove i pojavljuju se na svakom javnom događaju, a nikad ni samostalni koncert nisu napravili. Zašto toliki trud i ulaganja, nikad neću shvatiti…
Da li se danas muzika više gleda ili sluša?
– U mom svijetu muzika se sluša i uvijek će biti tako. Oni koji se oslanjaju isključivo na izgled u ovom poslu mogu imati uspjeh neko vrijeme, ali mladost i ljepota su vrlo prolazne i relativne kategorije.
Ranije su Vas zbog načina odijevanja, roka koji furate…nazivali i narkomankom. Koliko su Vas pogađale te priče? Je li danas na estradi teško biti drugačiji?
– Bilo mi je teško dok sam bila tinejdžerka, a kasnije sam shvatila da je vrijeme najbolji sudija. Od tada je prošlo više od 18 godina i takav način života bi se odrazio na moje fizičko i mentalno stanje, a ja se osjećam i izgledam bolje nego ikad. Neću biti uniformisana i pratiti neke trendove samo zato da bi me ljudi etiketirali kao “normalnu”. Nije mi teško, čak mi pomaže to što sam drugačija.
Čvrst i stabilan brak
Nakon udaje ste se povremeno povukli sa scene. Kakva je Irina supruga, domaćica…?
– Sa scene sam se povukla prije udaje, to mi je bilo prijeko potrebno nakon mnogih godina rada u muzici, da bih ponovo skupila snagu i našla malo mira. Upravo je moj suprug razlog zbog kojega sam se ponovo počela baviti muzikom, dao mi je vjetar u leđa i do danas je moja najveća podrška i pomoć u svemu. Sretna sam što imam predivnog čovjeka uz sebe i zato sam mu najbolja supruga i domaćica. Nije mi mrsko raditi kućne poslove, volim kad je sve uredno i čisto. Otkad smo se preselili na selo, što smo oboje oduvijek željeli, posla ima još i više. Ove godine sam imala svoju baštu, kopali smo krompir, brali voće, pravili rakiju i zimnicu i sve ono što se radi u nekom seoskom domaćinstvu.
Šta najčešće kuhate suprugu ili se hranite u restoranima?
– U restoranima se hranimo samo kada smo na putu, ali ništa ne može zamijeniti domaću hranu pripremljenu sa domaćim namirnicama. Puno je zdravije živjeti na selu gdje gotovo sva hrana koju jedemo dolazi iz najbliže okoline. Volim i znam kuhati, tako da svaki dan pripremam nešto novo, a moj čovjek Slavonac najviše voli kad mu napravim pravu bosansku pitu.
Je li Vas Todor u nečem uspio promijeniti ili je zadovoljan takvom kakvu je oženio?
– Nas dvoje imamo istu, jednostavnu životnu filozofiju i to je najbitnije u svakom braku. Kad se slažemo oko osnovnih stvari u životu ne želimo da nam sitnice koje se nađu na putu predstavljaju posebnu prepreku. Moj Todor me nikad nije ni pokušao mijenjati, volimo svoje razlike koliko i sličnosti. Za tri godine braka i dvije godine veze prošli smo brojna iskušenja i neke mnogo teške trenutke, ali nas je to samo više povezalo i učvrstilo naš brak.
Hoćete li se uskoro ostvariti u ulozi majke ili još želite graditi karijeru pa tek onda proširiti porodicu?
– To je u Božijim rukama, a ako bude nekih novosti, sumnjam da cu moći sakriti od vas (smijeh).
Suprug se bavi dizajniranjem i preslikavanjem motora tako da u kući imate po nekoliko dvotočkaša. Čini se da je i Vaša ljubav prema njima jaka?
– Prije sam se samo voljela voziti motorom, a sada volim gledati kako nastaje, kako se stvara jedan pravi custom motor i mislim da je to posebna vrsta umjetnosti. Samo bikeri mogu shvatiti kakva je to i kolika ljubav, da pored svih opasnosti na našim putevima ne možete reći “ne” osjećaju slobode koji prati takvu vožnju.
Pratite li modne trendove i koliko se Vaš privatni stil razlikuje od onog na sceni?
– Ne pratim modne trendove i uopšte modni svijet me veoma malo zanima. Srećom, publika mi to oprašta sve ove godine. Puno mi je bitnije kako se osjećam u odjeći koju nosim, da li je udobna i da li mogu bez problema otpjevati koncert u njoj. Pratim neke naše dizajnere čiji rad smatram umjetničkim, recimo Haad i Marko Feher su sjajni. Privatno nosim najudobnije stvari u kojima mogu raditi fizičke poslove u kući i oko nje.
Da li često posjećujete kozmetičke salone ili ste sam svoj majstor?
– Uopšte ne posjećujem kozmetičke salone, a kod šminkera i frizera idem samo kad moram. Možete li me zamisliti sa vještačkim noktima kako, recimo, okopavam baštu? Privatno sam uvijek bez trunke šminke, za lice koristim najobičniju bebi kremu.
Šta uvijek morate imati u svojoj torbici?
– Novčanik, dokumenta, ključeve i mobitel.
Kada ste posljednji put dobili pismo?
– Dobila sam u martu od svoje banke čestitku za rođendan.
Jeste li ovisnik o društvenim mrežama?
– Ne, koristim samo Facebook, a upravo planiram i ugasiti svoj profil, tako da se sva komunikacija odvija na mojoj oficijelnoj Facebook stranici. Društvene mreže su odličan alat za komunikaciju sa drugim muzičarima i sa publikom, tako da su na neki način neophodne u današnje vrijeme. Ja sama ne stižem odgovoriti na sve mailove i predivne poruke koje mi ljudi svakodnevno šalju, a i postoji limit u broju prijatelja na privatnoj stranici, zato ću ostaviti samo oficijelnu stranicu na kojoj imam pomoć admina.
