Razgovarao: Bato Šišić
Mada je 50 godina rada iza njega, kako na filmu tako i u pozorištu, glumac Zijah Sokolović se ne predaje. Putuje, radi, zabavlja i donosi osmijeh na lice gdje god da ima predstavu, a tako je bilo nedavno i u Frankfurtu, gdje je tamošnjoj dijaspori priuštio jedno lijepo nedjeljno poslijepodne.
-Ja sam isto dio te dijaspore i ono što mislim da ljudima vani nedostaje, to je taj odmak od svakodnevnog života, odmak od globalnog načina razmišljanja i kapitalizma kao takvog. Ja sam mjesecima sa Dinom Burdžovićem dogovarao jedan slobodan termin, jer htjeli mi to ili ne, ljudi su gladni samo ovoga, žive riječi, kontakta i dosta smijeha. Svega ostalog su jednostavno siti.
Ove godine obilježavate pedeset godina uspješnog postojanja i rada kao glumac. Kada pogledate unazad, da li biste nešto mijenjali?
-Ne, definitivno ne bi ništa mijenjao, jedino bio možda bio nešto više veseliji i pristajao na to da činim malo više greška u svom životu. A, čovjek ne može da se umori, pa tek sam počeo sa životom.
Živite u Beču ali često gostujete u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu… Gdje se najbolje osjećate „kao kod kuće“?
-Što se tiče života mislim da je Beč najsigurniji za moj neki način doživljaja svijeta kojim ja živim, zato što postoji neki red koji me čuva od banalnosti. Što se tiče pozorista, također mislim da je Beč neko mjesto gdje sam najviše vremena proveo, gdje se osjećam najsigurnije i to je jedno od najljepših mjesta na svijetu u kojem se čovjek može sakriti i u kojem može postati vladar određene vrste iluzija koje se mjenjaju od predstave do predstave. U Sarajevu se opet osjećam najrahatnije i svako malo dođem i boravim u tom gradu. Mislim da ljepota tog nekog osjećaja, vremena i prostora, ta brda oko Sarajeva koja ga čine posebnim i neobičnim. Grad koji ima dosta mostova koja vežu ljude i čine ga i po tom sasvim posebnim i neobičnim u tom dijelu svijeta.
Da li žalite za vremenima nekadašnje Jugoslavije u kojoj ste živjeli, u kojoj ste glumili u kojoj ste se stvarali i iskazivali kao glumac?
-Nostalgija je nešto što je primarno u čovjeku i bez nje ne može čovjek da živi. Neka ostane nostalgija, a nešto što se dogodilo samo po sebi i vremenu neka ide svojim tokom.
Kada na Sarajevo gledate iz Vaše životne perspektive koju imate u Beču? Da li se po Vama grad promjenio u posljednjih dvadesetak i više godina?
-Meni u mom Sarajevu ništa ne smeta. Svaki grad na svijetu se mjenja na ovaj ili onaj način tokom istorije, a koja određuje na ovaj ili onaj način civilizacijske postupke koji se događaju na tim prostorima. Mislim da je to nešto što je prirodno za čovjeka i njegov način razmišljanja. Sarajevo je takvo kakvo jeste i mjenja se na svoj način. Ta promjena je nešto lijepo u bilo kom pravcu da se kreće, to je dio prirode i vremena, i na kraju nekog vremena mog života u kojem ja moram da uživam u njegovim promjenama. A, ne da se ljutim zbog promjena, jer to je već luksuz.
Imate troje djece i dvoje unučadi, gdje oni vide sebe u budućnosti, u kojem smjeru ide njihov život? Da li ima neko od njih namjeru da se vrati u Sarajevo?
-Nismo u toj fazi razmišljanja, u tom nekom opredjeljenju takve vrste. Nastojimo da djeca i ja uspostavimo neku duhovnu vrijednost, ako mogu tako reći, koja se bazira na kakvim takvim ekonomskim osnovama kojima smo zadovoljni i da pokušamo živjeti. Sve ostalo da pustimo vremenu, da se ne opterećujemo time, zbog toga što je to nešto što čovjeka razjeda i čini ga nesretnim.
Da li pratite filmska, dramska, pozorišna dešavanja u BiH, i ako da, šta Vam, se sviđa?
-Mislim da je predstava „Džem od malina“ jedna od najljepših koja je napravljena u Evropi. Eto to je baš nešto što me fascinira.
O Emiru Kusturici?
-Nemojte molim vas! Mislim da smo do sada veoma lijepo pričali, i ne bi trebali da kvarimo ovaj intervju.
Živite život u Beču, a da li za nečim žalite u Sarajevu?
-Ne žalim ni za čim, jednostavno je tako kako jeste. Pokušavam da prihvatim te date okolnosti, jer kada i svaku predstavu radimo pokušavamo da shvatimo date okolnosti, da bi to mogli da odigramo. Jednostavno sam iznad tih općih načina razmišljanja. Jednostavno, pokušavam da razmišljam pozorišno.
Zijah i djeca?
-Ja se služim pozorištem da bi komunicirao sa djecom. To su predstave koje pomažu djeci da pomoću pozorišta i glumaca razumiju svijet u kojem žive i izuzetno mi je drago što sam ambasador Dobre volje. U tim predstavama ih informišemo o problemima njihovog odrastanja, problemima civilizacije i nekog načina uspostavljanja mišljenja svijeta u kojem žive.
Gledajući Vas na bini stječe se utisak da ste Vi ustvari još uvijek jedno veliko djete?
-Kad govorimo iz aspekta djeteta koje raste i kad ima tu potrebu za igrom kao nekim načinom izražavanja svojih mišljenja i osjećanja imamo taj neki infaltivni odnos da posmatramo odrasle ljude kao djecu. Ja sam jednostavno u sebi zadržao odnos do pozorišta i pozorišnog načina razmišljanja, da bi zadržao malo taj odnos koji se mnogima čini da je infaltivan.
Vas mnoge generacije pamte po emisiji „Nedjeljni zabavnik“ koju ste radili na TV Sarajevo sa nekada poznatim pjevačem Seidom Memićem Vajtom. Da li danas imate kontakt sa njim?
-Da, svakako i to je jedno divno stvorenje, jedan divan čovjek. To je onda i tada u to vrijeme bilo u domenu televizije, a ne u našem, tako da je nakon završetka svaki od nas otišao je na svoju stranu, ali smo ostali u jako dobrim odnosima. Živimo nekim svojim životima, i to što smo tada radili danas već više ne bi imalo smisla da ponovimo.
Pedeset godina je jedan, pa skoro cijeli život. Otkud Vam i danas još uvijek ta pozitivna energija kojom zračite?
-Pa, mislim da je to sve pozorišno. Čovjek u pozorištu razmišlja o datim okolnostima, a druženje sa publikom su isto date okolnosti, a koje treba čovjek da razumije, da bi mogao da živi svoj život. A, ako ne razumije date okolnosti onda će ima ti jednu tešku nostalgiju života, da li je to u Njemačkoj, Austriji ili bilo gdje u svijetu.
Uskoro ste u Sarajevu. Šta planirate?
U novembru se napunilo 50 godina od moje prve profesionalne predstave, a koju sam uradio u „Malom pozorištu“ u Sarajevu, pa ću pokušati nekako lično da obilježim taj trenutak. Neće to biti nikakva proslava, već jednostavno pokušaj sjećanja na nešto što je bilo. Svih sedam dana bit ću jako mnogo angažovan, bit ću i u Travniku, Mostaru, Sarajevu, imat ću i izložbu plakata u Figurama u Sarajevu, imat ću šetnju ulicama grada, pa predstavu… Nekako ću pokušati, prije svega zbog sebe, zbog pozorišta i zbog ljudi koji će doći da obilježe taj trenutak, da svih tih sedam dana budem jako aktivan i angažovan.
