Boban rajović nikada nije na jednom mjestu. Rođen je u Danskoj, a onda se preselio u Berane kada je bio treći razred osnovne škole. Poslije toga nova adresa je u Podgorici gdje je završio srednju školu. Nakon toga otac i on su se vratili u Dansku i od 2000. godine živio je na relaciji Kopenhagen-Beograd. Prije tri godine porodicu je preselio u Beograd.
– Kada smo prvi put došli iz Danske, bilo mi je veoma teško. Imao sam desetak godina i nisam dobro pričao maternji jezik. Stariji brat nešto je znao i trebalo je vremena da se uhodamo i uklopimo u to društvo koje nas je na početku zezalo. Ako baš govorimo o kućama, dvije su mi ostale u sjećanju. Nažalost, ona u Beranama je izgorjela. Nakon što smo je kupili, nešto se desilo sa strujom. Bio sam tada u trećem razredu osnovne škole i vraćajući se sa nastave čuo sam kako pričaju: “Eno gore nekim Rajovićima izgorjela kuća!”. Nešto smo uspjeli da renoviramo, ali tada nam je život baš krenuo nizbrdo i ubrzo smo je prodali. Od tih para kupili smo plac u Podgorici i sagradili novi dom. Bilo je teško, ali hvala Bogu, danas su na tom mjestu tri kuće jedna pored druge.
Kako si upoznao suprugu Draganu? Koliko se zna nije baš sve bilo savršeno?
– Kada sam završio srednju školu, otac i ja vratili smo se u Dansku. Ponovo smo morali da sređujemo sve papire jer smo one prethodne poništili kad smo se vraćali u Crnu Goru. Bio sam malo divlji, kao i svako djete u tim godinama, što je trajalo do moje dvadesete. Imao sam cura i cura koje sam dovodio kući: Pakistanke, Marokanke, crnkinje, Dankinje, otac se hvatao za glavu i pitao me kad ću dovesti neko zdravo čeljade, a onda je sve učestalije počeo da vrši pritisak na mene da se oženim. Imao sam dvadeset godina kada sam upoznao Gagu, kćerku Crnogorca Mirka Vukovića. Kada sam to ocu saopštio, on je rekao: “Sine, kupujem ti crnogorsko odjelo da se njome oženiš”. Njeni tada nisu htjeli da čuju za mene i govorili su: “Gdje ćeš za onog kriminalca?”. Ali, kažem ja njoj: “Ti si moja i to je to!”. Nisu mogli očima da me vide, a sad se kunu u mene. Eto, 23 godine smo u braku.
Kako su surpuzi prijala ta stalna preseljenja?
– Nakon što smo se vjenčali i kada sam otišao od mojih, preselili smo se u novu kuću i kupili ovaj namještaj. Sedamnaest godina tako je stajalo, a kad smo se doseljavali u Beograd, bilo nam je žao da ga bacimo. Sad nam je ova soba uspomena na naš Kopenhagen. Nije joj bilo lako, ali prati me već tolike godine.
Koji je bio prelomni trenutak i kada si odlučio da budeš pjevač?
– Dok sam taksirao 1999. godine, sjedio sam u vozilu i dva sata čekao na posljednju vožnju ispred nekog striptiz-bara. Onda je izašao neki pijani Šveđanin, sjeo u auto i rekao mi da ga vozim u jedan hotel, što je bila najkraća moguća vožnja koju je mogao da uzme. I još mi daje karticu, a kada tako plaća onda nema bakšiša. Najgora moguća varijanta. Stignemo, izbacim ga iz taksija i kažem sebi: Gotovo je, neću više ovo da radim, hoću da napravim nešto od svog života. Uvijek sam osjećao u sebi da to mogu. Tako sam i učinio. A onda sam uz jutarnju kafu saopštio da sam da sam odlučio da se uputim u Beograd i napravim karijeru, na šta se ona samo nasmijala. Međutim, nisam se pokolebao! Otkrio sam ženi da njena sestra ima 20.000 kruna u šteku, to je nekih 2.000 eura, i predložio joj da je zamoli da mi pozajmi taj novac za avionsku kartu. Kada sam stigao u Beograd, upoznao sam sada pokojnog Rođu Raičevića koji me je uveo u tu muzičku priču i upoznao sa ljudima. I malo-pomalo, počele su da me šišaju razne televizije i izdavačke kuće. Ali, nisam samo ja trpio cjenu težeg načina građenja karijere. Supruga ostala je sama u Danskoj sa troje djece.
Kako se snalazila?
– To što je moja žena istrpjela, malo koja bi mogla. Zaista je prošla golgotu sa mnom, ostala je tamo sa troje djece, dok sam ja u Beogradu bio bez dinara. Počela je da viče na mene: “Jesi ti lud, što to radiš? Vrati se u Dansku da se baviš normalnim poslom, vozi taksi, radi u fabrici od sedam do četiri, bit ćemo sretna porodica! Zašto ideš glavom kroz zid?”. A evo i sada se zakačimo oko toga jer ona jednostavno nije u tom filmu. U potpunosti je razumijem i da smo isti, možda ne bih uspio u životu. Hvala joj što me razumjela svih ovih godina. Bilo da ima ili nema novca, život je tu da se živi?
Nisi imao predrasuda da ispričaš i to kako i zašto si završio u zatvoru. Možeš li se prisjetiti tog perioda?
– Te famozne 2003. godine imao sam toliko dugova da nisam znao ni kome ni koliko dugujem, a dugovao sam Dancima i mjesec dana zatvora. Tada sam primjetio i da nisam sav svoj pa me je brat savjetovao da posjetim psihijatra. Nisam vidio svjetlo na kraju tunela. I tako, čeka me mjesec dana robije, u dugovima sam do guše, žena više ne može da trpi, razvod kuca na vrata. I ta kap koja je prelila čašu kanula je jednom kad sam otišao da vidim porodicu u Danskoj. Čim sam sletio avionom, žena je otišla po kćerku Anđelu u vrtić, ali ja nisam mogao da ih čekam i krenuo sam put obdaništa. Dok sam im išao u susret, vidim da su se maloj iskrivila usta. Pitao sam Draganu šta se dešava, a ona mi je rekla da je kćerka dobila facijalis. Živ sam se isjekao. Nemam para, žena hoće da me ostavi, djete je bolesno, čeka me mesec dana zatvora. I u tom najgorem periodu rješim da odradim zatvor koji su mi odredili zbog gluposti. Zbog neplaćenih kazni uslijed saobraćajnih prekršaja oduzeli su mi vozačku dozvolu. Vozio sam na tuđu, a kad su me uhvatili, optužili su me za lažno predstavljanje. Naljutio sam se na policajca i rekao mu: “Dansko đubre, mene si našao i potom ga pljunuo!”, a kad se to sve sabere, eto mjesec dana robije. To je zatvor otvorenog tipa. Kad sam iz zatvora za državu sam još sedmicu dana morao da odradi neki društveno-korisni rad, a odredili su mi da čistim tribine fudbalskog stadiona poslije utakmica. Tada sam već imao dva albuma i bio relativno poznat. Dok sam čistio stadion, sreo sam jednu ženu koja je porjeklom s naših prostora. Zabezeknuto me je upitala: “Bobane, jesi to ti? Šta radiš ovdje?”. Sagnuo sam glavu i rekao joj da se zezam. Posljednjeg dana samo sam gledao kako da se dokopam Beograda i tad mi je jedan naš čovjek, koji jeste s druge strane zakona ali je moj dobar prijatelj, pomogao da otputujem. Svi su mislili da sam milioner i sve mi je bilo dvostruko skuplje.
Kako je tada izgledao novi početak?
– Godinama je išlo po sistemu: snađi se ovdje, pozajmi kod onog, od strica, burazera… I onda se desila 2007. godina. Bio sam na aerodromu u Švicarskoj, u Cirihu, imao sam neku tezgu i slučajno sreo Željka Samardžića. U to vrijeme po diskotekama dosta se vrtila pesma „Provokacija”. Kaže on meni: “Imaš jednu pjesmu koja se mnogo traži po diskotekama, ona Ššo si pocrvenjela, to ti je hit, super je numera”, a ja u čudu. Moje kćerke vole da te slušaju, pjevaš moderno, nemaš tih trilera. To mi priča Željko Samardžić u koga tada gledam kao u Boga jer je on za mene bio superstar. Rekao mi je kako bi bilo dobro da odem kod Mame, kako je zvao Marinu Tucaković, da mi ona napravi pjesmu. Čim sam se spustio na Surčinski aerodrom, pozvao sam Marinu, objasnio joj čitavu situaciju i ona mi savjetovala da prvo pozovem kompozitora Romarija da on napravi muziku. Vidio sam se s njim i rekao mu da mi treba hit, da ne pitam koliko košta, da mu ne stavljam vremenska ograničenja nego da me zovne kad zaključi da je to ono pravo. On mi je objasnio da oni ne rade singlove i to mora da bude album što je, naravno, iziskivalo više novca. Svi su uvijek mislili da sam pun, a nikad nisam pričao da nemam para. Ipak, ubjedio sam nekako Romarija da mi napravi jednu pjesmu i vratio se u Dansku. Poslije nekih dva mjeseca, zvoni mi telefon, zove Romario i kaže: “Matori, mijenjam ti život!”. Odmah sam krenuo put Beograda i našao se s njim. I on pusti „Usne boje vina” tada još bez pravog teksta. Uhvatim se za glavu, odmah sam bio ubjeđen da će postati hit. Nisam vjerovao da je takva pjesma za mene. A kasnije se ispostavilo da Romario baš i nije vjerovao u nju. Samardžić mi je poslije rekao da su je prvo ponudili njemu, ali on se u njoj nije pronašao i rekao je da je daju meni. Marina mi je poslije napisala tekst i tu sam imao potpuno drugačiju reakciju. U tekst uopšte nisam vjerovao: šimširi, loza, mimoza… Nisam ni znao šta su šimširi. I stvarno, koliko god da je ovo sve prije toga išlo teško, odjednom mi se život totalno preokrenuo. Kao da je Bog pomislio: “Hajde, dosta si se mučio, dečko, evo ti sad ovo”. Traže me sa svih strana. Totalni preokret. Sjećam se, zove me jedan menadžer i pita koliko naplaćujem nastup u Švajcarskoj. Dotad sam pjevao za 700 eura i nisam znao šta da mu odgovorim, a onda je on predložio: “Može li 3.500?”. Prihvatio sam i nisam mogao da vjerujem.
Da li je tačno da si kuću kupio od Dragane Mirković?
– Ovu kuću kupio sam od Dragane Mirković i sređivao je za sebe, to je tačno. Preko noći sam postao tražen i popularan i zaradio pošteno novac. To je potpuno drugačije izgledalo. Ona sada ima 300 kvadrata umesto nekadašnjih 180, tako da ću i ovu kuću pamtiti jer sam dosta truda uložio u nju. Eto, domova koliko god hoćeš, a ni u jednom da ostanem,jer se ponovo selimo. Ovoga puta u Minhen, zbog kćerke koja trenira tenis i sina koji je, izgleda, buduća fudbalska zvijezda. Moj sin igra fudbal, ima šansu da uspije i samo zbog njega selimo se u Njemačku. Ipak, bez obzira na to koliko se on dopada trenerima, za pola godine sve može da bude drugačije. Možda više ne bude igrao dobro ili izgubi interesovanje, ali ipak odosmo gore, već smo našli kuću. A žena me samo prati, mada se u 90 posto stvari ne slaže sa mnom. A da smo išli njenim putevima, ja bih sada i dalje taksirao.
Kad će porodica Rajović konačno da se skrasi?
– Ko zna,izgleda da nam je to takva sudbina.Stalno se selimo, svi tražimo neko mjetso zbog suncem. Supruga i ja samo postigli sve u životu, a njih troje treba da slijed svije snove i da ih mi podržimo u tome.
