Miša Mijatović je jedan od najkompetentnijih kompozitora sa područija nekadašnje Jugoslavije. Pisao je, stvarao je i sarađivao sa skoro svim poznatim i priznatim pjevačima, a iz njegovog studija izašli su najpoznatiji evregrini narodne muzike. Ipak, ima jedno ime za koje je posebno vezan.
– Kompletna moja karijera i svi neki moji uspjesi vezani su za Miroslava Ilića. Naša saradnja traje već 36 godina, pa onda možete zamisliti šta smo sve prošli i proživjeli u životu. Da smo muž i žena dosadili bi jedni drugima, ali nas dvojica smo specifičan slučaj – kaže Miša na početku razgovora za naš magazin.
Karijeru ste započeli u vrijeme kada se stvarala i pravila kvalitena pjesma, kada su nastajali kvalitetni pjevači koji i danas traju. Danas su neka druga vremena. Kako se snalazite u svemu tome?
– Započeo sam kao vrlo mlad i nisam samo „zakačio” tu neku srednju generaciju pjevača poput Šabana Šaulića, Miroslava Ilića, Harisa Džinovića, Zorice Brunclik, Ane Bekute, Snežane Đurišić, već i tu neku stariju generaciju poput legendarnog Safeta Isovića, koji je bio i ostao najbolji interpretator sevdalinki na Balkanu. Veoma teško da će neko da ga dostigne. Sarađivao sam i sa Zaimom Imamovićem, Silvanom Armenulić, Lepom Lukić, Zehrom Deović… Učio sam se na njihovim pjesmama, uživao i strahovao u njihovom društvu, a tada sam počeo i da nastupam i na najvećim festivalima tog vremena, a posebno je bio upečatljiv “Ilidžanski festival”. Danas je došlo vrijeme kada nema ni kvalitetnih pjevača, a ni kvalitetnih pjesama. Užasno je slušati šta se sve danas snima i ko sve danas uopšte i pjeva te iste pjesme. Kriza je i u kvalitetnim kompozitorima, ovi današnji samo kradu i potpisuju sebe kao autora. Progres treba da postoji i u muzici, ali ne na ovakav način kako to danas rade. Problem je i u tome što ranije pjevači nisu plaćali pjesme, bila su tu autorska prava, pa dobrostojeće diskografske kuće. A, kada su pjevači počeli da plaćaju pjesme, onda su oni počeli i da biraju šta i kako žele da snime. Prije se pjevači nisu pitali za pjesme već kompozitori. Kompozitori su znali kako i kome kakvu pjesmu da naprave, a danas se ti isti za novac podazilaze pjevačima. Ali vidite kakva su došla vremena, današnji svi novi mladi pjevači grade karijeru na pjesmama starijih pjevača i njihovih evergrina. Neko od njih ubode neki hitić i to je to, a koji traje dva mjeseca. Ima dosta mladih i kvalitenih pjevača, ali nema ko s njima da radi i da ih kanališe na pravi način.
Nekada je PGP RTB bila “najjača” diskografka kuća, a danas se sve svelo na nekoliko pjevača?
– Da, tu ste u pravu. Ostalo je samo nas nekoliko, a ja sam bio i na čelu te kuće. To je državna diskografska kuća i ona nikada nije mogla da plaća pjevače na crno kao što to rade današnje diskografke kuće. Kada su se pojavili Zam, Grand i ostali koji su plaćali pjevačima basnoslovne sume samo da pređu kod njih, onda se desilo to što se desilo. Državna diskografska kuća nije mogla da izdrži tu trku sa privatnicima. Što bi Miroslav Ilić rekao: “Nije se moglo boriti sa mangupima!”.
Kažu da se niste okrenuli muzici da biste postali jedan od najboljih fudbalera u Vašem vremenu?
– Tako je jer sport je čak veća ljubav od muzike. Imao sam sreću i priveligiju da spojim dvije najljepše stvari u životu, imao sam sreću da se i jednim i drugim bavim profesionalno, ali je nadvladala muzika. Igrao sam fudbal aktivno po nekim nižim ligama, ali harmonika je ta koja je preuzela moj život. Zbog toga mi nije žao. Da sam postao fudbaler danas bi kao stariji čovjek bio ko zna gdje i šta bi radio – ništa. A, sa muzikom još uvijek putujem, radim, družim se i stvaram.
Radili ste sa mnogim pjevačima, možda bi se moglo lakše nabrojati s kim niste radili. S kim ste nerado radili? Ko je od pjevača bio komplikovan za saradnju?
– Uh, baš nezgodno pitanje! Lakše bi odgovorio s kim mi je bilo lako da radim. Imao sam lijepu saradnju sa Zoricom Brunclik, ali kada su u pitanju pjesme i odabir istih, ona onda postaje baš poteška. Veliki je perfekcionista koji zna da baš iznervira. Eto isplivalo je jedno ime na površinu, ali bilo je teško.
Da li je prije u to neko vrijeme sedamdesetih i osamdesetih bilo „rata” izmešu pjevaca i ogovaranja?
– Prije su pjevači bili mnogo solidarni, uvažavali su jedni druge. Rivalstva je bilo i to onog zdravog, a posebno se to moglo osjetiti između Lepe Lukić i Silvane Armenulić, kao danas recimo Brena i Ceca. Ali sve je to imalo neki svoj ukus. Pa rivalstvo između Miroslava i Šabana, Safeta Isovića i Nedjeljka Bilkića, ali nikada jedni druge nisu prozivali po novinama. Danas se radi sve i svašta, pa se čak “pljuje” i po starijim pjevačima. Ja kažem ovim današnjim mlađim pjevačima da treba da grade pjevačku ličnost, pa će lakše podnijeti i uspjeh i poraz. Pogledajte Miroslava, bio je u samom vrhu, pa je dobro podnio uspjeh, onda je došao “Južni vjetar” pa je Miroslavu opala popularnost, pa je i to dobro podnio?
Da li je u to vrijeme bilo sistemskih pjevača, pjevača koji su bili dio tadašnjeg sistema, koji su radili za taj sistem?– Jeste, ali ne toliko mnogo koliko se o tome pričalo. Mislim da je tada bio više kvalitet na prvom mjestu, ali Bože moj uvijek ima onih koji su željeli više, i slavu i vlast. Radilo se po ključu, moralo se ići na turneju i sa pjevačima iz Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije, Slovenije…
Pjesme za Slavku Banjca
Na kakvim poslovima ste trenutno angažirani?
– Radim na novim pjesmama jednom vrhunskom pjevaču koji nije snimao ništa novo već 15 godina, a to je Slavko Banjac. Tu su moji standardni pjevači Snežana Đurišić, Ana Bekuta….
