Volja za životom, želja za uspjehom, snaga za opstankom sve su to veoma važne životne činjenice mladog i uspješnog sportiste i Bosanca Senaida Salkičevića, koji je i pored fizičkog hendikepa kojeg ima, uspio dosta toga da ostvari u životu, a na čemu bi mogli da mu pozavide mnogi „zdravi” sportisti.
Naime, i pored nedostatka jedne noge uspio je da postane Svjetski prvak u Thai i Kick boksu.
– Rođen sam u jednom manjem mjestu koje se zove Tešanjka kod Tešnja, tu sam počeo da živim život sretnog djeteta dok se nije zaratilo. Kada je počeo rat imao sam samo osam godina, a tog dana kada sam ranjen i izgubio nogu , igrao sam fudbala sa mojim ocem pred kućnim vratima. Bio je to 25. maj 1992. godine, kada je od ispaljene granate poginuo moj otac. Pored izgubljene desne noge bio sam teško i u glavu ranjen, u stvari jedva sam ostao živ, ali uspio sam da preživim, poživim i postanem uspješni sportista – kaže nam na početku razgovora Senaid.
Kako ti se život poslije toga odvijao?
– Bilo je jako teško. Prije svega dok sam ja prihvatio situaciju takva kakva jeste. Poslije sam sa mamom otišao u Hrvatsku, u Zagreb, gdje smo proveli tri mjeseca čekajuci ulaznu vizu za Njemačku. Nakon toga smo došli u gradić Darmstadt kod amidže i strine koji su nam bili prvi i veliki oslonac u životu. Tu sam krenuo i u školu, onda sam završio automehaničarski zanat i život je dalje krenuo svojim tokom?
Koliko ti je taj hendikep što nemaš desnu nogu smetao u životu?
– Vjeruj mi da mi nije nikada smetao iz prostog razloga što sam ja takav tip, da sam se odmah pomirio sa situacijom takva kakva jeste, znao sam da mi drugog života nema. Sve mi je to vjerovali ili ne palo veoma lahko.
Koji je bio prvi sport kojim si se počeo baviti?
– Sa šest godina počeo sam sa karateom jer je to bila očeva želja. Ali rat je sve to prekinuo. Kada sam došao u Njemačku probao sam sa fudbalom kojeg sam igrao pet godina, ali nije to bilo to. Onda sam odlučio da krenem i startam sa Thai kick boksom. Prvi trening sam imao sa 18 godina, a odveo me jedan komšija koji je bio u tom svijetu i koji nije gledao na taj moj hendikep, već je gledao moj talenat. Od prvog momenta se upalila neka vatra u meni prema tom sportu i odmah nakon četiri sedmice treniranja ponudili su mi prvi meč.
Ne takmičiš se kao paraplegičar već si ravnopravan borac u ringu sa potpuno zdravim bokserima. Kakvi su bili prvi komentari nakon boks meča?
– Svi mi postavljaju to pitanje, a što je i normalno. Pitaju se kako je to moguće, kako sve to uspjevam. U početku su svi bili jako skeptični, nepovjerljivi, a onda su kasnije svi pokazali veliki respekt prema meni i mojim uspjesima. Posebno prednjače Holanđani koji su vrhunski majstori u tom sportu. Jedan od čelnih ljudi “Golden Glorija”, najveća organizacija za Kick boks u svijetu, mi je nakon boks meča u Holandiji kada sam pobjedio jednog od najboljih njihovioh boksera, prišao i iskreno mi čestitao. Rekao mi je kako je mislio da ću odmah u prvoj rundi biti na podu, a nije mogao ni pomisliti da ću biti pobjednik. Takmičim se i udaram samo lijevom, jer bi bilo netaktično da metalom udaram protivnika.
Kako reaguju protivnici u ringu kada te vide?
– Pa vide me kao veoma lakog protivnika. Kada su me u Rumuniju pozvali na Svjetsko takmičenje koje se održavalo u Konstanci, nisu me gledali i pozvali kao potencijalnog pobjednika već kao žrtvu. Ali, tada su svi doživjeli jedno veoma neprijatno i neugodno iznenađenje. Iz Rumunije sam se vratio kao svjetski prvak i sa pojasom svjetskog prvaka.
Koji su ti daljni planovi?
– Polako se pripremam za sljedeći meč, ali kad će biti još ne znam. Dobio sam licencu za trenera, pa sam počeo da radim sa nekoliko izuzetno mladih i talentiranih boraca, te mi je cilj jednog od njih dovesti u sami vrh kick boksa.
Na tvojoj sportskoj odjeći u kojoj se boriš piše „BiH, volim Bosnu…“ Bez obzira na sve izgleda da vlada neraskidiva ljubav između tebe i zemlje u kojoj si rođen?
– Da, upravo tako. To što mi se desilo je sudbina, ostao sam bez oca na najgrublji mogući način ali je ne mogu bez BiH, bez njenih ljudi. Bosanac sam sto posto, a tako isto odgajam i svoje dijete. Osjećam se vezan za svoju zemlju i ona mi je sve.
Da li bi se jednog dana vratio u BiH?
– Možda jednog dana, ali sad za sad nema budućnosti niti za mene niti za moje dijete u BiH. Ja ovdje imam sve uslove za takmičenje, za pripreme, sve je to nekako povezano, a sigurno da sam u Bosni ne bi mogao postići ovakve rezultate.
Šta bi poručio osobama poput tebe koji su izgubili jedan dio svog tijela?
– Prije svega BiH je prepuna takvih osoba, baš kao i cijeli svijet. U početku je teško, ali kada čovjek sam sa sobom neke stvari riješi onda se lakše ide kroz život. Ja sam od samog početka, dakle tada sam bio još dijete, shvatio da sam tu gdje jesam, da sada moram dalje, da mi treba dosta opstimizma, ljubavi u životu, a prije svega cilj, da bi izašao iz apatije, depresije. U Njemačkoj živi još jedan Bosanac Anel koji je također izgubio nogu u ratu, a jedan je od najboljih biciklista u Njemačkoj.
Ž6 = Daruje protezu Bosancu
Senaid ima želju da stupi u kontakt sa nekom mladom osobom iz BiH.
– Volio bih da stupim u kontakt sa muškarcem koji hrani svoju familiju, a koji nema nogu kako bih mu pomogao da dođe do jedne profesionalne proteze, kako bi mogao da živi kvalitetan i zdrav život – kaže Senaid, koji sa svojim trenerom Dinom Zmikićem, Hrvatom iz Sarajeva uskoro priprema još jedan sportski spektakl, a nakon kojeg će, nadaju se, Senaid učvrstiti svoje mjestu na samom vrhu najboljih u Thai i kick boksu.
