Ove sedmice “kahvenisasmo” i sa kantautorom Šukijem Planjaninom. Ovaj maestro na gitari, kako su ga prozvali, vrlo rado je popričao s nama te smo se dotakli neiscrpne teme estrada – nekada i sada. Šuki se, kaže, svjesno povukao iz nje jer, kako reče, danas vlada jedno veliko muzičko nevrijeme.
Ti se već neko vrijeme ne eksponiraš u javnosti, namjerno ili…?
– Namjerno. U ovoj mojoj priči mogu da se prepoznaju oni kojih se tiče. Ne želim nikoga da prozivam, ali mislim da će se mnogi kvalitetni muzičari i muzičari sa karakterom pronaći u tome da je to tako i da se danas muzika više gleda nego sluša. Iz tih razloga sam se povukao jer sebe ne pronalazim u ovim spotovima. Uvijek sam govorio kada mi kažu imaš dobar spot, ja pitam kakva je pjesma. To je kod mene bilo u drugom planu, zato i nisam snimao neke glamurozne video spotove.
No, imao si dobrih hitova a i spotova?
– U principu, ja ne želim hit, on jeste važan da bi skrenuo pažnju, ali ja sam uvijek želio evergrin, pjesmu koja će uvijek ostati i slušati se poput one “Bajramske pjesme ocu”, pa duet s Enesom Begovićem, maltene “Samo noćas ne idi” je već postao evergrin, svi je presnimavaju i ponosan sam na to.
Pa, ima li nade za muziku?
– Ima. Sve je do urednika. Često kažu kada mu daš opasku da te nije “pustio”, on kaže publika traži, kao, nešto drugo. Dijete isto traži, ali roditelj kaže može ovo ili ono. Sve je, dakle, do urednika kako oni rasporede muziku. Želje su veće od mogućnosti, tu nema dileme. Muzička kristalizacija jeste na pomolu, ali ovaj period od 15-ak godina iza nas je predugo trajao. Stvarno je bilo kritično, veliki uticaj Srbije i tamošnjih pjevača, a to je hiperprodukcija i njih interesuju samo pare. Mnoštvo pjevača je svjesno ili nesvjesno zalutalo misleći da je to laka para. E ko to sluša, postavlja se pitanje? Migracija stanovništa, ljudi koji se pronalaze u tim pjesmama.
Prije rata se znalo, čini se, “ko pije, a ko plaća”?
– Naravno. Ljudi su bili obrazovani za tu vrstu posla i imali sluha da prepoznaju kvalitet. Postojalo je oporezivanje šunda. Znalo se koje pjesme mogu ići u eter, a koje ne jer tada je bilo i svojevrsnih zabrana.
Pa, jesu li šund samo narodnjaci?
– Bilo je tu zabavnjaka, ali vrlo malo koji su bili vulgarni. Danas je vulgarnost zastupljena u svim sferama. Edu Maajki leži da psuje i ja rado to slušam jer je vrlo simpatično, a psovke u narodnoj muzici zvuče vulgarno a u pitanju je ta ista psovka. Prije je bilo kvalitetnije, postojao je muzički odbor u TV, bile su audicije. I ja sam polagao kod Omera Pobrića gitaru, dok je pokojni Željko Subotić svirao bubanj. Bili su oduševljeni, došli smo kao narodnjaci, ali se vidjelo da imamo širu lepezu.
No, danas na TV može ko god to poželi i ima para….
– Kemo Monteno me je mnogo naučio, uvijek mi je govorio da se družim s bogatim i pametnim, od bogatih ćeš naučiti kako su oni postali bogati da nešto zaradiš, a od pametnih dosta stvari. Kada sam se ja puno pojavljivao na televiziji, Kemo bi mi rekao nemoj puno ne valja, neka te ljudi požele. Danas nema mjere i zato su mnogi došli i prošli. Nisam nikada bio zvijezda, ali sam ostavio neizbrisiv trag. Nekada smatram da sam umro, međutim ljudi pamte moja djela. Uz to ide ponašanje jer nisam imao nikada kompromitirajuću situaciju, a mnogi su napravili karijere na tome.
A tu su i rijaliti takmičenja…
– Koliko je to dobro, toliko je i loše. Pjevači dolaze i prolaze. Jedne prilike Džinović reče puna su usta kada kažeš riječ zvijezda. No, to može biti predznak nekog rijalitija. Meni kada bi neko, u ono vrijeme, rekao ti si zvijezda, ja kažem da, ali u Federaciji, već u Istočnom Sarajevu to nisam. To iskvari pjevače, jer mladi ljudi malo “polete”. Uvijek sam želio biti zlatna sredina i ponosan sam na sebe što jako dugo trajem. Sretan sam što sam jedan od rijetkih univerzalaca koji može da komponuje zabavnu, narodnu… sviram deset vrsta muzike i, što je najbitnije, nikada nisam zloupotrijebio muziku.
