Šeki Bihorac jedan je od estradnjaka koji i danas odlično “prolazi” na romskim svadbama. I nije jedan od onih koji kriju da pjevaju na takvim veseljima. Naprotiv… Uz ovosedmičnu “Expressovu” kafu Bihorac je sam nametnuo priču na tu temu.
– Jedan sam od pjevača kojeg Romi najviše traže na svadbama. Uvijek sam bivao dosta angažiran na njihovim veseljima, a u posljednjih nekoliko godina još više – počinje pjevač.
Neke tvoje kolege za Rome kažu da su previše zahtjevni kada im se pjeva na svadbama…
– Kako gdje i kako s kim… Tako bih to objasnio. Lično, nikada nisam imao neko ružno iskustvo s nekim od njih. Dođem na vrijeme, pjevam koliko traže i na kraju svi zadovoljni.
Znači i ti moraš da pjevaš dok ti oni ne kažu da je dosta?
– Zato i plaćaju. Oni su takvi, to ništa nije čudno. Kada se Romi vesele, sve drugo je nebitno. Njima neka je dobro danas, a sutra… Na jednoj nedavnoj svadbi u Italiji bio sam sa još desetak kolega. Na kraju smo ostali nas dvojica, mladoženjin kum i njegovo društvo. Njima se nije išlo kući. Postavili su sto tik uz binu, meni i kolegi dali stolice da sjednemo s njima i nastavili smo pjevati. Samo smo jedan drugom dodavali mikrofon, pjevali ono što su tražili… A, oni kao da su tek počeli piti. Pjevali su, plesali, a nas dvojica jedva gledali jer je već bilo sedam sati ujutro, a počeli smo pjevati dan ranije u osam sati. Znači skoro 24 sata nismo silazili sa bine.
Ali, trud se vjerovatno isplatio. Bilo je dosta bakšiša, zar ne?
– Da nije bilo slagao bih. Oni su galantni u tome, pogotovo ako zavole nekog pjevača. Za jednu pjesmu malo ko da 20 eura. Uglavnom su to novčanice od 50, 100, 200 ili 500 eura.
Koliko si ti najviše dobio?
– Za jednu pjesmu?
Da?
– Nedavno sam na svadbi u Belgiji dobio 1.000 eura samo jer sam otpjevao “Najljepši je na svijetu moj rodni kraj”, veliki hit Šerifa Konjevića s početka njegove karijere. Domaćin je tražio tu pjesmu očekujući da ću mu reći da je ne znam otpjevati. Ali kada sam počeo, ostao je bez teksta. Izvadio je dvije novčanice po 500 eura i stavio mi u džep.
Znači baš te gotive na tim svadbama?
– Itekako! Kada spomnuh Šerifa sjetih se jedne anegdote. Bili smo na istoj svadbi i jedan od gostiju je tražio Konjevićevu pjesmu “Ne zovite doktore”. Šerif je ustao i počeo da pjeva, a gost je rekao kako želi da mu tu pjesmu pjeva Bosanac, jer me tako svi zovu iako ne znam zbog čega. Konjević je rekao kako je to njegova pjesma, na što je ovaj odgovorio: “Znam da jeste, ali Bosanac pjeva: “Ne zovite doktore niti časne sestre”, a ti baš onako kako ide u orginalu pjesme. Više mi se sviđa ovo sa časnim”. ustao sam i otpjevao pjesmu.
Je li se Šerif naljutio?
– Ne! Nije imao razloga. I on je tu došao zbog novca kao i ja. Pjevamo onako kako oni “sviraju”.
Čujem da neki pjevači kradu bakšiš?
– Aaaa bude tu svega. Ima onih koji kradu, ali ne mogu uvijek. Zavisi kako je to menadžer organizirao. Na jednoj svadbi je bilo zamislite 180.000 eura bakšiša! Sa pjevačima i orkestrom bilo nas je 40. Menadžer je uzeo svojih 15 posto, pa su onda plaćeni putni troškovi i tek na kraju se na sve nas dijeli ono što je ostalo. I od 180.000 eura svi smo dobili po 3.000 eura u džep. Sve ode na troškove puta, menadžera…
Dešava li se da se svadba pripremi, pa se na kraju nešto desi i sve “padne u vodu”?
– Nedavno je otac od mlade tražio za kćer 53.000 eura, a mladoženja i njegovi pripremili samo 40.000 kako su ranije dogovorili. Došli smo po mladu u 10 sati ujutro ali kako oni nisu davali novac poslali su nas nazad u salu. Čekali smo hoće li se mlada pojaviti. Svi su mislili da neće. Na kraju je mladoženjinom ocu novac posudila jedna starija Romkinja koja je došla na svadbu, pa se mlada pojavila na vjenčanju tek oko 19 sati.
