Neda Ukraden rođena je u Dalmaciji, živjela u Sarajevu, u Zagrebu je, kako kaže, ostvarila svoje najveće uspjehe, a u Beogradu danas živi. I najviše uživa u unucima i da su oni njena najveća radost. Za unuku Aleksandru kaže da voli da pjeva i da se kinđuri, dok Neda svira klavir a Dule dobro šutira loptu. Neda pak kaže da će im svi kupiti po reket kako bi naučili da igraju tenis.
Iako erado priča o prošlim vremenima i onome šta se dešavalo devedesetih, ipak je za jedan srbijanski medij otvorila dušu.
Kazala je da joj tih godina nije bilo nimalo lako. U Sarajevu su joj ostala dva stana, četiri poslovna prostora i kafić, koje je kasnije prodala budzašto.
Dodaje da je smetala koleginicama koje su cijelog života htjele da budu kao ona i da su dvojica kolega čak htjela da je tuku.
– Ne opravdava ih ni to što su bili našmrkani i pijani. Strahovala sam za svoj život, bojala sam se da će me ubiti, pogotovo nakon paljenja mog lokala 1999. godine. U Imotskom su mi zapalili kuću i ukrali dva automobila, ali mi je ovdje ipak nanijeto više štete nego u ratu, kaže pjevačica.
Ona ističe da je nekom smetalo što je lokal dobro radi.
– Neki Srbin je trećeg dana Božića zapalio Srpkinji lokal, jer iza mene ne stoje hajduci, uskoci, junaci, paravojne i vojne formacije. Bila sam spremna da se odreknem i sebe i srpstva i Srbije i svega nakon svih zločina koji su mi se dogodili – dodaje Neda.
Ona kaže da se osjećala nepoželjno i u Beogradu i u Sarajevu, da je u Srbiji bujao nacionalizam, i da su pjevale pjesme u kojima nije bilo mjesta za pop muziku.
– Pjevala je svaka budala koja je iole znala ratobornu, huškačku pjesmu. Odjedanput su svi postali četnici, nacionalisti. Harale su grupe ljudi na čijem čelu su bili razni “junaci”, kriminalci. Bilo je nemoguće funkcionisati, ostala sam bez svega – imovine, publike. Pritom sam bila žigosana u Sarajevu zbog toga što sam otišla u Beograd. Svi ljudi koji su otišli iz Sarajeva smatrali su se izdajicama i kao takvi bili su nepoželjni – priča pjevačica.
