I nekadašnja velika zvijezda, Sarajka rodom iz Zvornika, Nada Obrić, vrlo rado je “popila kafu” s nama. I to u njenom, kako reče, dragom Šeheru. Pričala je, a o čemu će drugom, nego o gradu u kojeme je proživjela svoje najbolje godine, udala se, rodila djecu…
Nikome nije mogao promaći vaš dolazak u Sarajevo poslije toliko vremena.
– Iz medija ste mogli da zaključite da je prvenstveni i glavni razlog boravka u mom Sarajevu posljednji ispraćaj jedne od najvećih umetnika bivše nam države Kemala Montena. Zbog koga sam vrlo tužna posljednjih dana.
Čuli smo da je postojao još jedan razlog zbog kojeg ste bili tužni?
– Da, baš tako. Bila sam tužna što dolazim u grad u kojem sam provela svoju mladost, udala se, rodila dvoje djece, radila, počela karijeru, ono što rekli, kuću kućila, a krenula u njega da budem na nekoliko dana a ne znam gdje. U hotel mogu doći u svakom gradu, ali u svom Sarajevu da boravim u hotelu je za mene veoma bolno.
Pa tu su vaše mnogobrojne kolege i pijatelji.
– Jesu, no samo su Branka Sovrlić i njen suprug Sadik Pašić bili ti koji su me, saznavši da dolazim, pozvali i rekli da će doći na aerodrom po mene i da ću biti njihova gošća. Odat ću vam jednu tajnu, prije nego što su me pozvali sjedila sam i plakala. Razlog je bio taj koji sam navela i u tom trenu je zazvonio telefon te sam dobila poziv o kojem sam vam pričala. Kada sam završila razgovor s Brankom spustila sam slušalicu i ponovo zaplakala, ali ovaj put od sreće.
A jeste li se inače družili s Brankom i Pajom?
– Rijetko smo se viđali u Beogradu, a prije svih ti strašnih ratnih dešavanja mnogo sam radila sa Pajom koji je bio menadžer. Naravno, tu je bila i Branka ali zajedno nismo tako često nastupale. Taj njihov gest ću pamtiti za sav život.
Vjerujem da je tu bilo prisjećanja na nekadašnja lijepa vremena druženja…
– Satima, čak do zore smo znali pričati na tu temu. Paja se prisjeća bukvalno svakog detalja iz tih vremena, smijali smo se čega se sve sjeća. Bila su to vremena moje velike popularnosti, prepričavali smo koliko se samo radilo i odradilo tih zajedničkih koncerata, kada bi se našli u autobusu po desetak vrhunskih zvijezda tog doba. A među nama, tada, ni na tren se nije osjetilo to rivalstvo, ta zavidnost, ljubomora… Radovali smo se zajedničkim uspjesima, šalili se, pravili gegove na račun jednog od nas a niko se nikada nije naljutio.
A jeste li se prisjetili nečeg što i nije bilo baš lijepo?
– Pričali smo kako su nekada bili iscrpljujući ti nastupu, ne jedan nego tri na dan. U jednom momentu sam kolabirala od premora i iscrpljenosti. U garderobu su mi pozvali hitnu pomoć, bila mi je priključena infuzija, no kada je došao na red na mene, jer sam sav program pomno slušala, kazala sam doktoru da mi što prije isključi infuziju jer moram na scenu. Bila sam tada nosilac turneje. On je sav zblanut gledao u mene i rekao da je to nemoguće. Ali, dokazala sam da je moguće. Sama sam počupala igle iz ruku i otišla na scenu. Po povratku u svlačionu ponovo sam izgubila svijest.
Nedavno ste izjavili da nigdje na svijetu nema Sarajeva, te duše i naroda u njoj. Da li to znači da biste se nekada vratili u njega da živite?
– Želje su jedno, a mogućnosti drugo. Moj dom sam osnovala još ‘85 godine u Beogradu. Tu su mi djeca, unučad, tu je moj novi život već odavno počeo. U Sarajevu sam imala stan koji sam poslije rata poklonila, sad već mom pokojnom bratu koji ga je zamijenio za stan u mom rodnom Zvorniku. Znači, vratiti se nemam gdje sve da bi i htjela. Mogućnosti da kupim novi nemam jer sam za mizernu cijenu prodala svoju najdražu kuću u Orebiću jer sam bila primorana. Tako mi ostaje moj stančić u Beogradu, posao voditelja kojim se najivše bavim, a pjesma i muzika su nešto što dolazi s vremena na vrijeme.
