Pitam se, da nam naši stari ili ljepše polovine znaju, kroz šta sve prođemo na putovanjima i sa kakvim se ljudima i situacijama susrećemo, da li bi progutali ključeve, bacili ih u Miljacku ili u more ili jednostavno legli ispred vrata i rekli: “Nema van!”
Nije ovo članak, na vašu žalost, o seksualnim doživljajima naših umjetnika po bijelome svijetu. O tome ne smijem ni pisat’ da me se kolege ne odreknu. A i nisam više momčić. Lakše mi je da se sjetim nekih apsurdnih, pomalo čudnih, a pomalo i opasnih doživljaja koje nas redovno vrebaju kad god sjednemo u avion na daleke pute…
Teksas, zemlja kauboja, tvrdih zakona, egzotičnih žena iz Latinske Amerike, ukusnih bifteka, odlične muzike i nafte. Vozimo se iz Dalasa na koncert u Hjuston i, naravno, kad se spoji više dana na cesti, kasnimo kao i obično. Za volanom Boban, menadžer, dobar mladić iz Pirota, južne Srbije, odrastao na rokendrolu, ali ga je život kaznio. Mora da radi koncerte, najčešće sa teškim narodnjacima…
Probao je sa rok bendovima iz ex Yu, što bi rekli neki moji pajtosi, bilo je za hljeba ali za namazat’ nije. I htio ne htio, prebacio se na teren gdje caruju bakšiši, trileri i silikoni. Kad bi ponekad radio sa nekim od nas pop-rokera, radio bi to više iz ćeifa ili nostalgije za mladošću…
Vozimo se u njegovom wrangler džipu, Sejfoni klavijaturista iz Sarajeva, Boban i ja. Iza nas u koloni neki bračni par i prijatelji koji su poželjeli da vide reprizu sinoćnjeg koncerta. Kišica pada, Rolling Stonesi sa radija nas pokušavaju razbudit’ i osvježit’. Autoput ravan i dosadan. U jednom momentu mi neki unutarnji glas kaže ili šapne: “Izađi iz auta”. Vozimo se dalje, počinje me lovit’ neka čudna nervoza i ja zamolim vozača da stane da pređem u drugi auto s namjerom da se ispričam s ljubaznim parom.
Tako i bi. Ja sjednem u ševroleta, ljudi bog zna kako ljubazni, vade odmah neke sendviče i domace kolače da zamezimo. Ne znam zašto ali imam osjećaj da naši ljudi uvijek nose kese s hrananom kad krenu na put, bilo gdje. Čak kad se voze i po sopstvenom gradu. Kiša sve jače pada, mi idemo sporije, zastanemo na odmorište. Poslije sat vremena se vozimo i vidimo policijska svjetla. Usporimo, a džip prevrnut pored ceste. Stali smo. Telefoni ne rade, isključeni, niko nam ne govori šta je bilo, osim šture informacije da su njih dvojica u bolnici.
Mi izbezumljeni sjedamo nazad u auto i put Hjustona. Još sat-dva vožnje. Isprepadani i zabrinuti. Dolazimo u veliki, razvučeni grad i navigacija nam pomaže da nađemo salu gdje bi trebao da se održi koncert. Ulijećemo unutra da se raspitamo za prijatelje, a iz biletarnice se začu glas: “Momci karta je 25 dolara!” “Ja večeras treba da sviram, a tražimo naše…” u pola rečenice shvatim da je to Boban, sjedi sav zamotan na ulazu, pun masnica ko iz komičnih filmova, a u sali se čuje sintersajzer koji Sejfo štima za svirku.
“Kako ste ljudi, živi ste, prepali smo se?”, pitamo u dahu.”Zasad smo živi, kosti ćemo slikat kasnije ali koncert je koncert, mora da se održi i nema Vipova i džabnih ulaznica. Počinjemo za pola sata”. I tako i bi. Lijep koncert, do duboko u noć, a naši prijatelji, čitavi, malo ugruvani, siromašniji za auto, ali bogatiji za životnu priču…
Luiziana, južna država Amerike, totalno luda atmosfera i jedinstveni grad – Nju Orleans. Katrina, tornado ga je poharala prije par godina, ali se grad obnovio i vratio stari sjaj, kolorit i južnjački šmek. U februaru ili martu se u gradu održava, uz Brazilski, najluđi festival na svijetu, Mardi Gras. Stotine hiljada ljudi se gura kroz Bourbon street i okolne ulice, Francuske četvrti, žene stoje na balkonima, bacaju ogrlice ponekad i grudnjake. Iz stotina kafana praši najbolja muzika na svijetu. Od dixielanda, regea, džeza, roka. Nikad toliko veličanstvenih tonova i sjajnih muzičara na jednom mjestu. Ludilo je skromna riječ za svu atmosferu koja trese grad i četvrti tih par dana.
Moj brat Dubravko živi četrdesetak milja dalje, u glavnom gradu Luiziane, Baton Rougeu. Grad je totalna suprotnost Nju Orleansu. Uglavnom su to uredno poređane i složene, slatke porodične kuće, široke jednokatnice, sa travnjacima ispred i velikim urednim baštama iza. Šetam zlatnog retrivera i razmišljam kako ovde treba živjet i pravit djecu, toliko sve izgleda pitomo i sigurno.
Šetao i pjevušio, ali u povratku nisam znao pogodit bratovu kuću jer su sve slične. Zamolio sam pametnog psa da mi pokaže put i vrati me kući. U dvorištu na prikolici je zakačen veliki gliser, gdje ga ispiraju i čiste od trave iz velike rijeke. Isti dan kad sam stigao u posjetu i vidio brod, proradio je adrenalin i predložim da odemo na vožnju. Tako i bi. Tamo ljudi ne drže čamce u vodi već ih drže na prikolicama, a da bi ih spustili u rijeku ili izvukli postoje mali sprudovi sa potrebnom opremom. Ta operacija traje desetak minuta i vrlo je neobična za moje jadranske oči.
Spustismo se u Misisipi, gliser zatutnja i pojuri kroz bezbrojne rukavce koji se racvjetaju u labirint dugačak stotinama kilometara. Na jednom mjestu smo stali i osvježili se u kafeu, odnosno kući na vodi. Kao sojenica. A onda sve dalje i dalje. Totalna egzotika, guste grane od drveća miluju vodu, prepliću se čudni životinjski krici i zvukovi, ptice raznih boja. Pita me brat da li želim da probam da skijam. Ja sretan, požurim da obučem skije. Spuštam se u vodu i pogledam na obližnjem drvetu čudna silueta. Pogledam bolje i shvatim da me posmatra aligator.
“Ma ne boj se, ne napadaju ljude”, kaže mi brat kroz smijeh. “A koje su ove sjene koje prolaze kroz vodu ili mi se pričinjava?” “Ma da, bude i riječnih zmija, ali se plaše ljudi i motora”… Ja sam u tom trenutku potpuno zaboravio da skijam, i poželio sam da sam u žicari na Bjelašnici ili Jahorini. “Ne hvala, vozi nazad, brzo ce noć”. I mi jurimo prema civilizaciji s namjerom da usput presječemo izlet s nekim pićencem. Ja gledam i uživam u prirodi i koloritu. Stojim, držim kormilo i kao da osjećam vodu koja mi polako hladi tabane i penje se ka člancima. Spustim pogled i vidim da stojim u bari. “Brate, propušta ti brod, potonućemo!”
Dubi vozi i počne da se smije.”Ne brini, blizu smo. Vjerovatno mi je žena danas čistila krmu i zaboravila da učvrsti šarafe oko motora.” Izlet za poželjet’. Stigosmo do obale, preskočismo pićence u sojenicama, ali tu večer smo Biljana, Marko, Dubravko i ja sve nadoknadili u Francuskoj četvrti, večerajući ljute Cajun specijalitete i plešući do sitnih, noćnih sati kroz božanstveni Nju Orleans…
