Kad god putujem i gdje god da me kilometri odvedu, uvijek pokušavam da se uklopim u sredinu i autentičnu atmosferu, u okruženje grada, zemlje ili kontinenta, tamo gdje spustim sidro. Nisam jedan od tipičnih bosanskih putnika koji se po prispijeću u stranu zemlju odmah raspituje za kafane sa domaćom muzikom, restorane sa čaršijskim specijalitetima i sofre s bosanskim ljepoticama.
Zahvalan sam ovom poslu što me je drugarski provodao po bijelome svijetu i pružio mogućnost da upoznam mnoge krasne i interesantne ljude, djevojke, drage porodice i započnemo prava prijateljstva. Često su svi pokušavali da u taj dan, dva, tri, kako kad, budu najbolji domaćini, kuhari, turistički vodiči i ispomoć u nevolji. Za uzvrat su tražili samo malo pjesme iz srca, iskrenu kap znoja na bini, osmijeh i priče o zavičaju posebno na maratonskim sjedeljkama poslije koncerata…
Spajaju se ručkovi i večere u njihovim kućama, najčešće na sprat, ispred kojih se šepure po dva-tri velika auta. U sobama još malo pa će, umjesto Berbera, kačiti plazme na svaki slobodan zid, obično se šalim. Neki egzotični, skupi psići laju bez ikakvog razloga. Ali i iskren, topao doček uz razna vina i bogate trpeze ne manjka. Negdje pred zoru zaiskri vječito pitanje miliona naših ljudi: “Gdje je bolje, kući ili u tuđini”?
Ni Meho Puzić im na to nije mogao odgovoriti prije 40 godina pa neću ni ja, ali skoro svakog našeg raseljenog čovjeka, ma koliko god da je uspješan ili zadovoljan, uvijek možeš nepogrešivo prepoznati kako na momente gleda negdje u daljinu i duboko otpuhuje. A smijeh mu ponekad ima zvuk sjetne, tužnjikave melodije. Razumijem ih potpuno, jer i sam počesto gledam u daljinu, a u glavi mi se prepliću sevdah i blues…
U Americi se po uzoru na stare dijasporce Kineze, Italijane, Indijce i Meksikance, formiraju čitave četvrti Bosanaca i Hercegovaca i svih ex Jugoslovena. Jedan od tih velikih uporišta je i St. Louis, grad u Misouriju u kojem živi povelika komuna naših ljudi. Kad su došli u Ameriku u zadnjih 20-tak godina, bili su usmjereni na ovaj grad, lijepih parkova i tradicije, pomalo anglosaksonskih ulica ali i grad opasnih kvartova. Naši su se počeli smještati u jedno od tih naselja. I kako to obično biva, prvo se doselila jedna familija, pa druga, pa treća, pa tetići, amidžince i jetrve, pa četvrta, peta familija…
I na kraju su čitave ulice i kvart bile ispunjene mirisom ćevapčica i pite protkane Safetovim glasom, koji je dopirao iz malih dućana i granapa u kojima se moze kupiti gotovo sve. Ne baš od igle do lokomotive ali zasigurno od paštete do kasete, a o dalmatinskim vinima, sirevima, jufkama, vječitoj bajaderi, keksima, konzervama, suhom mesu, domaćim filmovima, dnevnim i sedmičnim novinama da i ne govorimo. Cijele ulice su preseljene iz Bosne i dok šetate okolo, samo vas veliki automobili, široki skverovi i trgovi i poneki prolaznik iz ko zna kojeg kontinenta podsjete da ste zapravo u Americi.
Natpisi na radnjama su na našem jeziku i slažu se uz veseli osmijeh rumenih prodavačica. Iza svakog ugla te dočekuje miris druge bosanske čaršijice, u zavisnosti od domaćice koja komanduje domaćinstvom. U Njujorku i San Francisku su Kineska i Italijanska četvrt turističke atrakcije i ja sam ih često obilazio zbog atmosfere, kolorita i mirisa cijelog svijeta u jednom velegradu. Mislim da će i ti naši ćoškovi vremenom postati popularni i interesantni za turiste. Malo im nedostaje više kulturnog folklora i balkanskog šmeka, ali valjda će i to biti.
Zasad ko poželi da se zatrpa hranom u ovoj četvrti gdje god da pokuca, neće pogriješiti. Brojne su anegdote i vicevi vezani za tu komunu i taj grad. Od priče kako je Alena Islamovića prepao ogroman ljutit šerif, da bi na kraju rekao: “Alene, ba gdje ti je Zele”…do jedne priče, za koju se kunu da je istinita….
Jedan od prvih doseljenika u St. Louisu je kupio kuću, dotjerao po svom ukusu i tabijatu i polako namještao. Komšiluk je bio prilično podozriv prema novajliji, veliki tetovirani nabildani momci gledali su ga ispod oka i mjerili mu korak. Bošnjo se smjestio ali svaku noć iz susjedne kuće je odjekivala prejaka muzika. Rep plus bubanj, pa galama, pa bas pa bubanj i tako u krug. Trpio par dana trpio i onda onako neispavan odluči da se posluži njihovom strategijom. Postavio zvučnike tek kupljene muzičke linije na prozor, odvrn'o do daske i dao sebi za ćejf, i to ariju iz Kalesije, iz rodnog mu kraja. Izvođac Ramo Legenda, a hit “Gara, Gara, gariš li se sada, ko što si se garila nekada”. I počne obračun – Ramo protiv Fifty centa! Poslije cijele neprospavane noći, neko mu zorom lupa na vrata, on otvara, a komšije zamoliše: “No more Gara, please!!” (Ne više Gara, molimo vas)…
…31 decembar, još par sati i otkucaće ponoć, jedina u godini koju svi očekujemo i odbrojavamo. Ja za proslavu stižem iz Čikaga. Nakon više od dva mjeseca putovanja, svirki, susreta, doživljaja i ko zna sve čega, uspio sam napokon da uhvatim kvalitetan virus neke gripe koja je poharala pučanstvo. Pošto moj posao ne dopušta popravni, luftanje ni izostanak, imao sam pola dana da pobijedim groznicu i da se otisnem na put.
Niko nije znao gdje sam, traže me po raznim adresama i lokacijama, a ja se tresem i čekam da tijelo pobjedi. Zakasnio sam na sve avione, vozove, nisam mogao ni da vozim iscrpljen i odlučim da se poslužim omiljenim balkanskim transportom – autobusom. Sjedim zavaljen u busu, ušuškan i gledam krajolik kako promiče pored…rijeke, šumarke, silne pumpe, restorane. Vrti mi se u glavi od kamiona i saobraćaja i temperature. Vozač, neki čudan tip neobičnog smisla za humor, priča glasno i smije se svojim komentarima.
Stadosmo na neku pumpu i on kaže: ” 20 minuta pauza i polazimo. Molim budite tačni, ne čekamo nikog”! I putnici protegnuše noge, kriomice ko gerilci zapališe cigarete na parkingu. Poneko sjede u restoran. Ja ostao sam u autobusu…. Prošlo 20 minuta vraća se vozač i još par putnika…upali motor i viknu: “Pauza je istekla, prije 5 minuta, polazimo!” Neko od putnika reče kako su još neki negdje zaostali, razgledaju radnje obližnje džins prodavnice. On se nije osvrtao, startao bus i počeo lagano da vozi prema izlazu. Okrenem se i vidim gomilu sluđenih putnika kako trče prema nama u strahu da su zaboravljeni i napušteni na autoputu.
Sjetih se genijalnog Taška Načića i remek djela “Ko to tamo peva”, kad trči za autobusom dok Pavle Vujisić nemilosrdno huška sina Aleksandra Berčeka da vozi. Naravno stali smo, oni uđose, vozač se nasmija i mi na put dalje. Stali smo još jednom, kratko. Na toj pauzi nije ni trebao otvarati vrata. Svi smo ostali u autobusu, zakovani čvrsto za siceve…
Došao sam u St.Louis poslijepodne i kad su svi odahnuli što me vide na nogama ali blijedunjavog. Odvedoše ma na masnu čorbu kao da mi povrate boju. Začudo, tako i bi. Bosanski specijaliteti oboriše temperaturu. Ne kaže se džaba “ako možeš pojesti porciju ćevapčića zdrav si k'o dren, a ako je još zaliješ baklavom, možeš preplivati Jadran”.
U restoranu srećem Hakalu, sjajnog pjevača, skromnog momka i dobrog drugara. Znam ga još iz devedesetih dok smo lutali raznim Manhajmima, Gelzenkirhenima i Sindelfingenima. Nastupali smo zajedno za najvažniju noć u godini i bilo mi je drago jer sam znao da ta kombinacija mora zapjevati u prepunoj sali. Tako i bi. Svirali smo naizmjenično u dvije sale, domaćin popularni Grbić.
U jednoj sali malo zreliji za stolovima navalili na batačiće, a u drugoj, što bi rekli, omladina skače i vrišti. Svi zagrljeni u raspoloženju. Sretan sam što i jedni i drugi punih grla zapjevaše sa mnom i “Oka tvoja dva”, i “Bez tebe” i “Volim te još” i “Samo sklopi okice”. Ovi iz prve sale su još ašikovali dok sam te pjesme rađao, a ovi drugi su bili u planu. Ali nas je tu večer spojila i pjesma i emocija. Nije Nova godina 31. decembra nego kada je nama lijepo, ali tu večer je bila i Nova godina i bilo nam je jako, jako, lijepo…
