Florida. Toliko puta smo je gledali u filmovima. Država hiljadu boja, puna palmi i latinio muzike, havajskih košulja, raskopčanih ko kod dalmatinskih galebova, kabrioleti, lijepe pozamašne cure i miris odmora. To je inače raj za penzionere tako da ćete u dosta tih lijepih gradica, a naročito u šetnjama uz okean najčešće susretati bakice i deke, koji zaljubljeno pokušavaju da uhvate drugu mladost uz pogled na pučinu Atlantika.
Miami je egzotičan i lijep, ubrzan i raskalašen grad, pun akcije, poročnih klubova i latino tipova, za koje ste ubijedjeni da znaju napamet sve Paćinove replike iz “Scarfacea”. Zime sjajne, uživancija, ali sa dolaskom proljeća i ljeta dolaze i vlažni dani na krilima milijuna izgladnjelih komaraca. Tako da se bogatiji i mudri spuštaju na Floridu onda, kad snjegovi zatrpavaju srednju i sjevernu Ameriku, a vjetrovi okrutno zazvižde kroz kosti.
Ja sam okusio sva godišnja doba i moj izbor je svakako zima. Naši ljudi su razbacani na istočnoj i zapadnoj obali, Atlantiku i Pacifiku, a poneko i u Orlandu. Bogami ih možete naći i u Disneylandu, gdje bi poneki obučeni u kostime Šilje ili Miki Mausa znali zezati turiste iz Ex Yu. Zamislite kad Paja Patak sapne na bosanskom. Neki naši zemljaci su kupili velike kuće i požurili da naprave impozantne roštilje tako da mogu ćevapčiće okretat brčkajući tabane u bazenima, ali su zaboravili na činjenicu da kada dođu vrućine i vreline, ni najbolji klima uređaji ne pomažu, a pogotovo kad se založe hepo-kocke i ugalj.
Jasmina i Mersin, moji prijatelji me uvijek kraljevski, ugoste i dok oni kao svi vrijedni Amerikanci rade po cijeli dan, ja i gosti ustajemo po balkanski oko 11, a onda sa korpama južnog voća dvadesetak koraka, pravo do čarobne oaze, bazena. Kada dođeš tamo, pauze između koncerata provodiš kao pravi turista. Gradovi nemaju tipicnu čaršiju, pa nema ni neke velike šetnje, nego si vezan za odmaranje, kupku, klasični odmor.
Tu sam najradje isključivao sve moje balkanske mobitele i sakrivao kartice u dno kofera, da mi ništa ne prekine idilu nerada. Tampa i ST Pete su dva grada naslonjena jedan na drugi. Tu su obavezno dobri naši klupski nastupi. Puno je opuštenije nego u Njujorku ili srednjoj Americi. Ovdje se živi malo sporije, više mediteranski. Toliko puta na Floridi, a nikad se nisam okupao u Atlantiku. I jedan dan zamolih prijatelje da dvije pjevačice i mene odvezu na plažu, ali da bude ambijent ko iz filmova.
Tako i uradiše i ostaviše nas da uživamo do večeri. Ja, naravno zaboravio ponijeti sunčane naočare, sunce prži ne možeš da gledaš. Šetamo obalom, sa lijeve strane nepregledna voda, desno kondominijumi, nevelike zgrade u kojima borave turisti i obično stariji ljudi. Prži sunce, a prži i pijesak. Ušli smo u vodu da se osvježimo, a ona topla i plitka. U momentu neko čudno bockanje po nogama – desetine iglica. I shvatio sam da su moji sexy bosanski tabani postali meta sitnim, a ljutim ribicama. Izletih iz vode, a iznad glava u brisucem letu ko helikopteri prolijeću albatrosi. “Jasmina vraćaj se i vodi nas kući”. Bazen je moje prirodno okruženje.
Svirajući jednom prilikom u Jacksonvilu, velikom gradu na istočnoj obali Floride, moj brat Dubravko koji živi u Baton Rouge, pored New Orleansa, mi je predložio da obavezno posjetimo najstariji grad u Americi. St Augustin. Najstariji po mjerilima bijelaca jer se tu iskrcao radoznali Kristofor Kolumbo i prvi put dotakao Američko tlo misleći da je u Indiji. Tada sam bio u društvu rokera iz cijele stare Jugoslavije, i nagovorio sam par njih da pođemo u turističku posjetu gradiću.
U veliki terenac smo se natrpali, Gile iz “Električnog orgazma”, Vlada Divljan iz “Idola”, bubnjar iz “Divljih Jagoda”, i drugi čupavci i polako ka Kolumbovom šeheru. St.Augustin je prekrasan, pomalo evropski, istorijski i turistički grad, pun španske arhitekture, palača, zidina, starih topova, prvih kućica prvih doseljenika i, naravno, prekrasnih restorana.
Nakon obilne gozbe neko je predlozio da se spustimo do okeana. Na izlazu iz grada uz samu Atlantsku obalu slike ko iz reklamnih filmova. Ogromni talasi i otkačeni surferi u borbi s njima i nepredvidivom prirodom, nestvaran prizor. Stadosmo pored i onako ko djeca nismo mogli da odolimo zovu okeana i avanture. Zaboravi na Stevena Spielberga i njegovu ajkulu, juriš!!!
I ko česki turisti u Zaostrogu potrčasmo kroz vodu. Ona je jako plitka i lažno mirna. Mi smo možda presli više od sto metara od obale i čekali talas da na njegovim krilima pobjednički izađemo na pješčani sprud. Ja znam da skijam na snijegu, pomalo na vodi i šmekerski izlazim iz mora sa skijama. Čekali smo par trenutaka i pojavio se prvi pa drugi, pa treći talas.
Prvi nas je izdigao koji metar, drugi potopio, a treći nas onako bez zraka, usta punih vode i pijeska uhvatio kao nevidljivim, jakim mornarskim rukama, primakao obali, a onda jako, jako počeo da vuče ka pučini. Neviđena sila. Nisam znao za tu opasnost talasa u povratku, ali sam tad doktorirao tematiku. Sva trojica smo se teškom mukom dočepali dragog kopna, polijegali po pjesku hvatajući vazduh. Oko nas čarobnjaci na daskama i dalje lete na tim talasima, a mi smo brate sa surfanjem na tabanima u Atlantiku završili
