Kad bi me neko davno pitao, Amerika, na šta te asocira, ne bih spominjao ni cigarete sa brkatim kaubojem na slici, ni legendarni gazirani napitak, ni leviske, a ni starke od kojih smo svi barem po jedan par izlizali i izderali….
Za mene je, kao klinca, Amerika bila mit, kino, veliki automobili i nepregledne ceste, pustinje, Divlji zapad, Čikago 30tih, Elvis Presley i Frank Sinatra…Pošto se u Americi na našim turnejama nastupa samo vikendima, ostalih pet dana imaš sansu da nesto i vidiš. A ja nisam tip koji će boraviti na jednom mjestu i redovno obilaziti ćevabdžinice Saint Louisa ili Atlante, čekajuci subotnji koncert…
I zato sjedoh u Toyotu Cruizera i goodbye…Često bih po par dana autom putovao do mjesta održavanja novog koncerta ne žureći i obilazeći uz put velike restorane, sa tipičnom filmskom ikonografijom, salune, kamiondžijske loge i odabirao neki interesantan grad za prenoćit’. Dok se voziš autoputevima, programiraš brzinu na 110 km i ne misliš više o gasu, nego nađeš neku stanicu koja te pali, odvrneš radio do daske i galamiš.
Imao sam priliku da prelazim Ameriku vozeći razne vrste vozila, od terenaca, porschea, smartova i motora, do kamp kućica koje su duplo veće od evropskih. Tako da sam poprilično iskusni putnik. Voziš i gledaš ogromne kamione, okićene, sa velikim natpisima, šarenim slikama i reklamama. Tu pored ceste su postavljeni billboardi koji te pozivaju i mame da se okrijepiš u nekom od mnogobrojnih fast-food restorana, ali i razni natpisi koji ti objašnjavaju gdje si i šta ima značajno da vidiš u blizini.
Tako sam znao da skrenem sa glavnog puta i posjetim neke muzeje usput, kao sto je muzej legendarnog generala Pattona, pa Rocknroll Hall of fame u Clevelandu gdje sam dotakao Hendrixovu gitaru. Inače, nas drug Jevđa, nekad poznatiji ko Đino Banana, a sad kao vođa odličnog banda “Kultur shock”, ima kod kuće originalnu gitaru Kurt Cobaina, legendarnog lidera “Nirvane”. To je neka jeftina akustična dvanaestožičana gitara i posudio sam je jednom prilikom od njega za koncert u bosanskom klubu u Seatlu. To što je Kurtov instrument bio u mojim rukama tu noć, značilo je samo meni. Publika je nestrpljivo čekala buzuki…
Vozeći kroz državu Missouri, primijetio sam tablu “Posjetite kuću Jesse Jamesa”. Možda najpoznatiji odmetnik Divljeg zapada, uz Billy the Kida i Doca Holidaya, najčešće filmovana biografija. I, naravno, krenuo sam u tom pravcu da vidim i doživim ambijent. Krajolik me je pomalo podsjetio na Stojčevac pored Sarajeva, pitom blago šumovit i pomalo strm. I drvena kućica na vrhu, malo dvorište sa njegovim spomenikom.
Unutra je bilo zatvoreno, u renoviranju. Sjeo sam na trijem, sam. Kao da sam čuo topot konja oko mene, rzanje i repetiranje winchesterki. Okrenem se – nigdje nikog. Ponekad sam se u životu i plašio što mi se mašta i stvarnost prelamaju, tako da sam shvatio, da je najbolje na put prije mraka…
Graceland, Memphis, grad u kojem je živio najpoznatiji američki pjevač ikad – Elvis Presley. Kako čovjek da odoli, a da ne obiđe njegovu kuću sa pomalo kičastim namještajem iz sedamdesetih godina, prekrasan park meditacije, da baci oko na garažu sa zlatnim Cadillacima i privatni avion koji je sad oldtimer, sa zlatnim cesnama. I, naravno, pojede hamburger “ala elvis”.
Čudno sam se osjećao kao jedan od 600.000 ljudi koji dođu godišnje da se poklone njegovom božanstvenom glasu. Ima jedan klub koji ne treba zaobići kad putnik dođe u Čikago. Zove se Green Mill, mjesto gdje se svira savršen džez, mjesto u kojem se u polumraku može uživati u muzici krišom posmatrajući lijepe žene u publici.
Ali ima jedan kuriozitet, što klub odvaja od drugih manjih, većih ili možda ljepših. Riječ je o nekadašnjem gazdi. Zvao se Alfonso Al Capone. Njegov sto je još netaknut i rezervisan. Sve izgleda tako pitomo i umjetnički. I dok saksofoni paraju ženska srca i zrak prošlosti, imaš osjećaj da si statista nekog davno snimljenog, a poznatog filma. Uporno tražiš kamere po stropu i iza debelih šank ogledala, tajne police s pićima kao prolaz prema tunelu ispod ceste koji je spajao klub sa njegovom kućom…
Las Vegas je grad u koji svi vole da dođu osim mene. Ne umijem da kockam, svira se u nekom kafeu i tamo provedeš par dana do vikenda. I ovaj put sam bio u sred zime u gradu poroka, kako ga zovu, tako da nije baš bila velika gužva na hotelskim otvorenim bazenima. I onda ti ne preostaje ništa drugo nego da šetuckaš po ogromnim luksuznim hotelima, koji su napravljeni kao replike Pariza, Venecije, Aladina, New Yorka…
Najdraži mi je stariji “Bellagio” u kojem je sniman serijal “Ocean 11” sa Bred Pitom, Georgeom Clooniem i ostalim zvijezdama. U njemu i u MGM još uvijek lebde duhovi velikih Frenka Sinatre i Dean Martina. Jednu noć, prijatelji iz Crne Gore su me pozvali na večeru, a poslije nagovorili da po prvi put u životu sjednem za rulet. Dadoše mi žetone u veselim bojama i objasniše pravila.
Onako nespretno stavio sam sve na jedan broj. Bio je 17, a možda i 18, a kao da je bio 25, ko zna. Inače, piće je besplatno, a dok igraš, prilaze ti diskretno iza leđa prelijepe maserke i za dobru napojnicu oslobađaju te stresa iz leđa i vrata. A posebno iz mozga. Tako i meni priđoše. Taman počela masaža, ugodna, ja se ušećeren okrenem i pogledam krupijea. On je u tom trenutku poklopio moje žetone kao nekim čokančićem za rakijicu, tako mi se učinilo. Upitao sam ga: “Oprostite, a šta to znači? “Mister, to znači da ste dobili premiju”…
I neka mi neko kaže da život nije film. Prvi put sam sjeo za rulet, prvi put sam stavio žetone na neki broj i dobio. A da bi moj film imao happyend, zahvalio sam se svima na ugodnoj večeri, zamijenio gomilu žetona, i laganim korakom pošao ka sobi znajući da za taj okrugli sto više nikad neću sjesti. “Viva Las Vegas”, iz nevidljivih zvučnika, pjevao je Elvis…
