Prelistavam rukopise sa turneje i na momente sam sebe podsjećam na voditelja vremenske prognoze, ili kako se već zovu oni likovi iz hidrometeorološkog zavoda. Stalno se pozivam na snježne ambijente, radosti i zimske sportove…
Pade mi na pamet da mudri ljudi kažu nema ljepšeg zimovanja i skijanja od onoga, kad se u četiri oka noću, posmatra skijaška staza okupana mjesečinom kroz injem rezbaren prozor iz romantične kućice, uz tiho pucketanje suhog drveta u kaminu. A ja se pozivam i prizivam vjetrove Čikaga, zubato sunce Indiane i Njujorka ili vječite topline Arizone.
Ali Amerika je ogroman kontinent i turneje tamo izgledaju isto kao kad bi u Evropi jedan dan svirali u Beču, drugi u Štokholmu, treći u Istanbulu, pa Moskvi i još puno dalje. To ima svoje draži i zadovoljstva ali i umora koji se polako uvlači u naše kosti.
Austin i Huston su dva tipična grada u Texasu, razvučeni, koloritni i puni muzike…od roka i bluesa, do tex mexa i naravno kantri. Mi Evropljani, a specijalno Balkanci obožavamo čaršije i lagano gluvarenje pješačkim zonama uz obavezno ispijanje kafa. Za nas dan bez kafice je propao, ko da ga nije ni bilo.
E, toga ovdje baš i nema. Ljudi jure, rade, ne izlaze iz auta…u njima se strpljivo voziš, kafom zalijevaš sendvič, dok nepregledne kolone mile, svakog dana u isto vrijeme, prije i poslije posla.
Ali nije sve baš izgubljeno za meraklije. Postoji Starbucks, američki kafić. Niču sve više i polako osvajaju Evropu. To su opuštena mjesta gdje zaista spontano digneš noge na stolicu, zavališ se i piješ veliki kapućino, veliki ko i sve što je ovdje veliko. Auta, drveće, kamioni, ceste, robne kuće, pejsaži, rijeke i pogled. Brzo shvatiš zašto se ovdje daljina mjeri u miljama, a ne kilometrima i da se pogled sa neke veće tačke, zove pogled u prostranstvo…
Naravno ako želiš da naletiš na nekog našeg espresso paćenika, to ti se može desiti u nekom od ovih mjesta. U jednom od njih moj Braco zvani Cifra, stari drug iz Sarajeva, pravi atmosferu i zezanje sa bosanskom rajom isto kao u sarajevskom kafiću “Bugatti” kasnih osamdesetih. Vrlo često naši ljudi zrelijih godina, pokušavaju u slobodno vrijeme da vrate duh Sarajeva, Bosne i Hercegovine i Titine Jugoslavije na raznim roštiljima, sjdeljkama, kafanama ili susretima.
Mnogi žive fizički, radno, etablirano u vremenu ipoda i 3d ekrana ali mentalno i dušom u osamdesetim, na čemu im jako zavidim. Nemaju naše današnje probleme, jer su vijesti tamo negdje daleko u zatišju. A u tim susretima, dernecima i pijankama, imam osjećaj bezbrižnosti i opuštenosti, koji se davno izgubio u ovim našim minijaturnim sokacima…
U Hjustonu nisam imao sreće da naletim na Starbucks, pa smo Boban(menadžer) i ja kružili u njegovoj crnoj limuzini kadilaku sa šest vrata, punoj ne šampanjca i kavijara, kako to bude u filmovima i hip hop spotovima, nego kutija od razglasa, postera, instrumenata i plastičnih čaša i tanjira iz Taco bella i Burger kinga, tražeći mjesto gdje sviramo.
U jednom momentu na semaforu do nas stade ni manje ni više nego Fiat 500 ili fićo. Ja izletih iz limuzine i zamolih ogromnog tipa u fići da slikamo oba auta i nas zajedno, i napravimo simpatične fotke, ali on nije imao naš pitom smisao za humor, promrmljao je nešto na ko zna kojem jeziku, ne vjerujem da nas je pohvalio, pritisnuo gas i nestao u daljini. Valjda je pomislio da smo neki bogatuni, ili hadžije što bi se reklo.
Drago mi je kad sretneš naše ljude koji su uspješni u bilo kojoj oblasti. Takav je i nas Omer Okanović, mlad momak, ambiciozan i vrijedan. Ima dva restorana u Hjustonu, a jedan je apsolutni hit. Cafe Pita. Producenti emisije sa Food channela, jako popularnog u Americi su jedan dan došli inkognito, nenajavljeni, da testiraju hranu. U zavisnosti od njihovog TV priloga , možete sutra zatvorit’ radnju ili…da ti se desi isto sto i Omeru. Ljudi se oduševili našim jelima, nahvalili ga u programu, i poslije par dana red pred vratima se otegao ko na utakmicama naše reprezentacije. Čevapčići i sogan dolma, apsolutni hit.
U Hustonu sam ostao neplanirano dva dana duže, jer je iznenada ugodni vjetric koji je dotada osvježavao i jedva kvario naše frizure, dodao gas, pa se u par sati pretvorio u olujni, uraganski vjetar. Naravno svi letovi otkazani, paralisani. Ti čekas da se priroda izduva opusti i oprosti nam naše brojne grijehove.
Kako to obično biva i grijanje se pokvari u prepunom hotelu punom gostiju koji su došli da provedu topao božić u Texasu. Zovem raju iz raznih krajeva Amerike i jadam im se. Oni su navikli na nepredvidivost prirode i ne prepoznaju taj nas evropski strah od nepoznatog. A nećemo ni mi, nego instrumente u ruke i da malo pustimo glas. Neka ga vjetar raznese po prostranstvima i prerijama u nedogled….
