San Hose, Kalifornia je jedan od gradova u Americi, gdje se obično održavaju koncerti za naše ljude. Grad u kojem sam svirao više puta, a opet ne mogu reći da sam ikada bio u njemu.
Jer to je tipična priča o turnejama. Doputuješ negdje, pa pravo u hotel. Smještaj, ručak, pa tonska proba pa dotjerivanje za nastup, pa odlazak na isti i svirka do kasnih tj. ranih jutarnjih sati.
Ponekad se i zakomplicira situacija. Desi se da neko s bine nestane sa raspjevanom djevojkom iz prvih redova ili cešće sa nekom igračicom iz kola, koja slabasno drži ostale za ručice, pa ga ekipa traži i proklinje zbog čekanja.
Kad i to prođe, na putu prema hotelu, začuje se uvijek glas iz kombija, ili dugačke limuzine sa šest vrata, u zavisnosti od toga kako finansijski protice turneja: “E, moglo bi se nešto u kljun ubacit'”… i taj prijedlog obično ne ide na razmatranje nego je opšte prihvacen, jednoglasno. I zato se svi vracamo pomalo buckasti iz obećane zemlje, sa cvrstim obećanjem samim sebi da ćemo posljedice od američkih stejkova rješavati uz ćevapčiće kod kuće.
Kažu da je Bruce Springsteen, jedna od najvećih američkih zvijezda ikad, ponekad znao praviti pauzu na koncertima svirajući po Evropi. Taj sat pauze je koristio tako da se na brzinu u kabrioletu proveze gradom i da bar malo vidi i osjeti gdje je došao. Nije imao problema da ga iko vuče za rukav tražeći autogram. Svi koji ga vole su ga nestrpljivo čekali na stadionu da se vrati.
Meni se to na žalost nije nikad desilo. Nemam kabriolet. i nisam stigao da vidim San Hose kao ni mnoge velike gradove u životu, zbog opšte jurnjave, ali sam stigao pred početak koncerta da se nađem i popijem pićence, to jest dva, sa jako dragim čovjekom i velikim pjevačem Sašom Matićem, s kojim sam i gostovao tu večer, a i narednu.
Njegov vječiti dječacki osmijeh i vedrina, uz par viceva najavili su naše dobro raspoloženje pred koncert. Tako i bi. Dupke puna sala, hit za hitom, sve do duboko u noć. Na kraju nismo odoljeli tradiciji i u sitne sate završismo u restoranu uz našu tradicionalnu poruku veselom osoblju: “Dajte nam svega”..
Slijedeći koncert Fenix, država Arizona. To je onaj fascinantni krajolik koji svi mi zaljubljenici u western filmove znamo napamet. Obožavam da se vozim pustinjom, okruzen ogromnim kamenim brdima i posmatram totalno nestvaran pejsaž. I kad bi se slikali ponegdje uz put uz neki od milion kaktusa, u vječitom strahu od zvečarki koje se uvijek pojave u kadrovima omiljenih filmova, te slike su izgledale kao montaža.
Čudan spoj prirode i ljudi kroz objektiv. Jednom prilikom sam iskoristio vožnju kroz Arizonu da posjetim i najpoznatiji grad moje mladosti. Tombstone, mjesto na kojem se ispisala povijest naših dječijih igrarija i snova. Grad kauboja i indijanaca, Wyata Earpa, Doca Holidaya i drugih legendarnih likova…
Ikona Divljeg zapada, a danas vrhunska turistička atrakcija. Obilaziš radnje, salune i naravno možeš da prisustvuješ predstavi, tj obračun u živo u OK Coralu, koji i nije baš tako velik k'o u dječačkim maštarijama. Ali je to fascinantan povratak u snove, a ja sam ponekad vjerovao u njih.
Ručamo u nekom meksičkom restoranu, ljuta klopa, atraktivne konobarice na plus 22 stepena celzijusa u sred zime. Zovem prijatelje u Čikago da im se požalim što u majicama čekamo burrito, dok oni uzalud čiste snijeg, jer najavljuju novi.
I koncert u Fenixu sjajan. Autentičan Tex Mex ambijent uz rapjevani balkanski hor. U pola koncerta zaplesaše i domaćini Meksikanci i napravi se “el grande fiesta”. A tu su negdje i marijači i trubači, raspjevano do zore.
Mirso, drag čovjek, organizator, zorom me vozi na aerodrom uz savjet: “Vadi perje i džempere iz kofera trebaće ti”. Znao sam da je bajka završena, jer nas je očekivao grad Denver, država Kolorado i zaleđene ceste.
Sačekali su me i naravno kraljevski ugostili prijatelji Edina Muslimović (Halidova sestra) , Nermin Hodžić i Murat Alibašić, Sarajlija, trener amaterske ekibe FC Bih Colorado, amaterskog prvaka Sjeverne Amerike, ovaj put u svojstvu organizatora koncerta. Ovdje se pop rock muzika nije čula godinama i Murat je odlučio da se volonterski potrudi i napravi jedno prekrasno druženje podno (Rocky Mountin) stjenovitih planina.
Što bi rekli kvalitetan dernek. Imao sam osjećaj da sve te drage ljude koji su došli iz okoline, po smrznutim cestama i ledenom vjetru znam godinama. I samo nam je falio kamin, da zapucketa vatra i de se ko nekad na Jahorini lagano zapjeva “Oka tvoja dva”…
