Putovanja, krstarenja i uopšte turneja po Americi podsjeća me na jedan reality facebook u živo.Ko i na društvenoj mreži, upoznaješ nova lica ljepotica s lažnih profila, razne čudake, drage ljude, daveže i kreativce….
Ali što je najvažnije, bar meni, nađeš prijatelje iz prošlih života. Sa nekima si odrastao, išao u škole, igrao basketa i lopte u Fisu, s nekima ganjao cure po hipi klupi i kreativno gubio vrijeme u “Olomanu” i “Egiptu”. S nekima pak svirao. Ali su te veze nakon toliko godina i kilometara koje vas dijele postale čak i jače. Kad se sretnete, ma koliko godina da je prošlo, nastavite tačno tamo gdje ste i stali, u pola rečenice i misli, koja kao da se nikad nije ni prekinula.
Tako sam u Des Moinesu, država Iowa sreo Dadu, druga iz škole i brojnih luftanja, danas uspješnog arhitektu, njegovu Dušicu, braću Ranka i Nineta iz legendarnog nebodera kafane park. Žao mi je što se ne okupasmo u Rankovom bazenu, nije baš imao love da ga pokrije i za zimu, ali pašće roštilj jednom kad se nađemo tamo i kad sunce pripekne.
Svi su oni proveli devedesete u Sarajevu i poslije rata otišli preko okeana. I napravili karijere. Drago mi je zbog svih tih ljudi, a u isto vrijeme i žao, jer se vjerovatno ovde vratit neće. Ne volim patetiku ali to boli.
Prvi put u životu sam sletio u Salt Lake City, država Utah. Poznavao sam grad samo po košarkaskom klubu “Utah Jazz”, Karla Malonea i Johna Stocktona, vječitim pacijentima Michaela Jordana i “Chicago Bullsa”, i po brojnoj populaciji Mormona, koji imaju svoju vjeru, kulturu i običaje.
Prekrasan grad, u ovom božićnom mjesecu čarobno osvijetljen. Koncert organizovali Elvira, Edo, Slavoljub i cijela ekipa iz Bosanskog kluba. Upoznali smo se na mom koncertu u Chicagu, mjeseca juna. Sjećam se vesele i sjajne atmosfere i svakako organizacije Amira Dizdarevića, vrijednog i upornog Krajišnika.
Nakon samog koncerta ljudi iz Salt Lake City koji su bili u publici, predložiše da dođem u decembru u njihov kraj. Tako i bi. Pola godine kasnije. Tu u Bosanskom klubu prekrasna večer. Raspjevani i razdragani ljudi, savršen hor i još bolji domaćini. Sviralo se do duboko u noć.
“Nije Nova godina 31. decembra, nego kad je nama ovako lijepo”, bio je moj pozdrav pred silazak sa bine, a znam da ću se jednom opet popeti na nju. Prednost na ovim putovanjima je da nakon većine uspješnih koncerata, kad se probudiš u nekom hotelu ili u kući i pitaš “Bože, samo mi reci u kom sam gradu i odmah ću se snaći…”, čuješ diskretno kucanje na vratima. To nije sobarica iz muških maštarija, nego obično domaćini koji sa velikim entuzijazmom žele da ti pokažu svoj novi zavičaj.
Tako je bilo i ovde. Svi se skupismo u aute i formirasmo veselu, bosansku kolonu. Pravac olimpijski gradić Park City, nekad u doba kauboja omiljena stanica kopača zlata, avanturista i ko zna kakvih likova, a danas šminkersko mjesto opkoljeno stotinama skijaškoj staza, mjesto gdje je 2002. godine fantastična Janica Kostelić spakovala četiri medalje i odnijela u Hrvatsku.
Tu se održava i “Sundance” filmski festival art filmova kojeg je pokrenuo valjda najpoznatiji holivudski plavušan do pojave Bred Pita – Robert Redford. Mnogi bogataši imaju vile u okolini. Za naše i Češke turiste savjet – ponesite sendvič od kuće i termose s kafom, da ne bi bilo glavobolje. Vidio sam i tablu sa strelicom daleko je Sarajevo. Sve u svemu sjajan ambijent i izlet…
A već sutra, novi izazovi, nova klima i totalno drugačiji krajolik. Californija. Iz skjaškog mraza, slijecemo u proljeće. Čeka me moj stari dug Pera Đozgić, poznati vođa navijaca “Partizana” iz Sarajeva osamdesetih godina, američki zet i biznismen. Odmah smo sjeli u neku baštu, italijanski caffe na tiramisu i kapućino. Da se malo prisjetimo kako je kod kuće…
San Francisco je grad koji i zovu Evropskim gradom. Leži na Pacificu udaljen samo dva i po sata do skijališta. Suprotno od Sarajeva. Mi smo u kotlini pored staza, na dva i po sata do Jadrana. To je grad nekadašnjih kopača zlata i srebra, grad lociran na trusnom području, centar hipika i grad raznih umjetničkih i seksualnih sloboda…
Liči pomalo i na Sarajevo, kao kad bi ukrstili desetine Dalmatinskih i Logavinih ulica. Gdje god da pođeš valja ti uzbrdo, ko na Bistrik, dobar za kondiciju, nikako za rolanje. Svi obilaze Alcatraz, najpoznatiji zatvor, pa fish market, operu, a ja kao putnik, a ne turista, ignorišem mjesta gdje Japanci škljocaju aparatima, nego jurim odmah u obilazak starih rock i hipy hramova.
“Boom Boom” klub pokojnog Johnny Lee Hookera pa Filmore West, legendarna koncertna sala gdje su svi veliki počeli i pisali povijest. Od Jima Morrisona do Jerry Garcie. A sutradan buđenje uz glasnu muziku, oblačimo kožne jakne, kacige i naravno sjedamo na “Harley Davidson” i pravo na “Biker beach” da se nađemo sa zaluđenicima velikih i teških motora, koji privlače pažnju i traže poštovanje prolaznika i vozača.
Ne slikam se tako često, glava mi sama sortira slike, doživljaje i pamti šta želi, ali smo odlučili da u tom sjajnom ambijentu napravimo seriju fotki i kadrova i umontiramo ih u spot za moju novu pjesmu. Taj doživljaj smo morali zabilježit’, grehota bi bila da nismo škljocali….
