Svaki put kada dobijem poziv za turneju po Americi, radujem se unaprijed jer znam da će moj avanturistički duh Toma Sawyera doći na svoje i da će, vjerovatno, i ovo putovanje biti ispunjeno, krstarenjima po nepreglednim prostranstvima, plovidbom silnim rijekama i rukavcima, obilaskom kultnih mjesta, muzeja i istorijskih znamenitosti, rock&roll ikonografija, NBA utakmica, a naravno i koncerata, noćnih klubova, diskoteka, jazz sastajališta i blues rupa…
Pred turneju obično držim dijetu, jer ne znam nikog ko se vratio vitak. Sa svih uglova i auto cesti namiguju restorani, od top exclusivnih i egzotižnih, pa do raznih fast-food mjesta, gdje porcije kipe s ogromnih tanjura, a mi muzičari obično ogladnimo oko dva sata, ali polije ponoći. Kad ulaziš na ta mjesta i kad te miris iz kuhinje i osmijeh slatkih konobarica očara, karakter se obično ostavi ispred vrata i naručuje se bez grižnje savjeti. Jedan je život, a dijeta je najbolja od ponedjeljka.
Radujem se pomalo nestvarnom životu, putuješ kontinentom, mijenjaš po dva aviona u prosjeku dnevno, svako malo namjestaš kazaljke na satu, jer su vremenske zone različite, skidaš pernatu jaknu i šepuriš se u majicama kratkih rukava i, naravno, uvlačiš stomačić, da bi opet za par sati vezivao džemper oko bubrega.
Obilaziš gradove o kojima maštaš i misliš da sve znaš o njima iz filmova i literature, spavaš u hotelima od onih sa 5 zvijezdica do rupa iz Tarantinovih filmova, sviras od sjajnih kristalnih sala, pa do povećih garaža, no svejedno, ljudi ti pjevaju pjesme, dočekuju te i slave…
Ponekad sa žaljenjem shvatim da imam više prijatelja u Americi nego u rodnom Sarajevu jer su mnogi moji drugovi potražili sreću preko okeana….
Ovoga puta imao sam oko dvadesetak koncerata – dio u paketu sa kolegama, a dio sam. Turneja je počela u Detroitu, i ta prva dva vikenda sam se družio i svirao sa mojim kolegom Halidom Muslimovićem i njegovim “Jaranima”. Sjećam se davnih 80-tih kad sam u jednom poznatom frizerkom salonu u Sarajevu ofarbao pramen u plavo, u new wave stilu, i kad sam izašao na Titovu ulicu, prvi čovjek kog sam sreo nije bio Simon le Bon pjevač grupe “Duran Duran” nego Halid isto tako friško ofarban….
Pred sam koncert smo bili naravno gosti kod prijatelja i organizatora Mirse u kući. Zakuska, topao doček, sto prepun bosanskih specijaliteta, a ja pokušavam da na ogromnoj plazmi ulovim Lakerse ili Miami, kad neko vrisnu: “Sulejman!” I u čas svi sjedoše ispred ekrana k'o u kinu i na nekom od naših satelitskih programa nađose tursku seriju. Tišina i koncentracija k'o kad su igrali šah Fischer i Spaski prije 30godina. Tako da mi prva večer prođe u društvu Sulejmana i domaćica iz harema, a ne Le Brona Jamesa ili Breda Pita…
Dan poslije stižemo u Chicago, grad sa najvećom ex Yu populacijom. Volim ovaj grad, prvi put sam u njemu boravio davne 1986. godine i još tad mi se “uvukao pod kožu”. A definitivna ljubav se desila kad zaigraše Michael Jordan i legendarni Bullsi…
Ovdje sam svirao i u maju 2012 poslije utakmice BiH – Meksiko. Sjećam se da je baš taj dan bilo tako hladno da su se svi smrzli na stadionu, a onda zastoj na parkingu, pa sat i po vremena vožnje do naše sale. Publika je uspjela stići do sale tek pred zoru, tako da smo morali pomaći koncert za idući dan.
Ovaj put je vrijeme bilo malo bolje. Ostao sam još par dana u Chicagu, naravno okružen brojnim prijateljima, ponajviše iz Sarajeva, Vogošće. Mojim genijalnim Biserima, Salomima, Rusmirom…
Jednu večer smo išli na Bullse, u United centar, a karte nam je poslao punac Scottia Pippena, legendarnog košarkaša. Punac i moj Mirsad Bisko se druže, pa kad ne ide neko od Pippenovih na basket – mi uskačemo. Sjajan ambijent, mada je pomalo hladno, jer je ispod parketa led (jer u istoj dvorani igraju hokejaši Chicago Blackhowksa), i zebu noge.
Stiže vikend i slijedeći koncert blizu granice sa Kanadom. Sjećam se da smo noću tražili salu, a onda smo iz auta vidjeli masu ljudi kako ide ka nekoj ogromnoj garaži, neki pogureni sa torbama i kesama. Šta su nosili shvatio sam tek kad sam izašao na binu i pogledao oko sebe, a ljudi vade pite iz torbi, mirisu oguljena kuhana jaja, stelja i tepsije s baklavama. Teferič k'o u srcu Bosne. Kazu stari Grci da je najbolje u kolo s masnim prstima….
Slijedeća stanica New Yersey i totalno druga slika. Prekrasna sala, u kojoj je nastupao i legendarni Frenk Sinatra svojevremeno. Uživanje je pjevati “Samo sklopi okice”, zažmirit i zamišljati Stranca u noći dok pjeva “My way”…
Istu večer naše društvo se razilazi, “Jarani” jure za Evropu na zakazane koncerte, a ja pravo za New York sa Gigijem, poznatim frizerom iz Sarajeva, a trenutno prvim makazama Queensa i šarolikim drustvom u neki klub gdje atraktivne polugole ženske plešu u krilima gostiju. Sa zvučnika bije rnb muzika, atmosfera do usijanja, svi plešu i vesele se, a meni na telefon stiže sms sa nepoznatog broja – “Sulejman oženio Alexandru”…