Nedavno, u Tešnju, na skupu posvećenom liku i djelu rahmetli Omera Pobrića, jedan picopjevac, kao da je moj vršnjak, pita me ravnopravno i odlučno:
– Zašto više nema vaše rubrike u Expresu?
– Bio sam na dalekom putu, a uz to, malo plaćaju.
– Ako ubuduće ne bude vaše rubrike, ja ću prestati kupovati te novine.
– A ako bude?
– Ako bude, kupovat ću dva primjerka; sebi i mami – kaže taj starmali harmonikaš i razoruža me ubjedljivo.
Na surovom tržištu važan nam je svaki čitalac. A meni je proteklih mjeseci bio jedan od najvažnijih ljudi, a to će po svemu sudeći biti i ubuduće, moj Izet Izo Dizdarević. Šofer, kamiondžija, pjesnik, novinar, putopisac i po opredjeljenju – dobričina.
Izet Dizdarević je kamiondžija iz Velike Kladuše, stalno nastanjen u Čikagu. Ima 139 kilograma. Debeo je i ogroman kao Kolos sa Rodosa, a ima dušu ko paperje. Krajišnici kažu: krv hajdučka, a duša djevojačka. Najveći dio velike Izine mase sazdan je od duše, a to znači od dobrote.
Takva mu je i porodica; supruga Samira, djeca i unučad. Da da, i unučad. Krajišnici se mladi žene i rano postaju didovi i nene. Izo još nema ni pedeset godina, a već ima unuka školarca. To navodim onako uzgred, a suština moje priče bazira se na potrebi da onome starmalom iz Tešnja i vama objasnim zašto me nije bilo. Zasluga za to pripada Izetu Izi Dizdareviću. Evo kako i evo zašto.
Možda i nije uputno, ali imam potrebu reći, iako imam namjeru još živjeti, da sam ja, zahvaljujući i Izetu Izi Dizdareviću, bezmalo, ostvario sve svoje snove. Neke čak dotaknuo vlastitom rukom. Izo je ekonomista po struci, pjesnik po vokaciji, novinar po porivu, dobričina po rođenju, Bosanac po opredjeljenju, kamiondžija po egzistencijalnoj potrebi.
O kakvom se Bosancu radi možda najbolje govori podatak da je sa dvojicom svojih Kladušana (Izo je iz Podzvizda kod Velike Kladuše), na jezeru Ženeva kod Čikaga, podigao vilu Čardakliju u koju su ugrađeni gotovo svi elementi koji odlikuju prepoznatljivu i humanu arhitekturu Cazinske krajine. Navrh Čardaklije nalazi se pravi mali etno-muzej sa veoma vrijednim eksponatima iz Bosanske krajine. Suvlasnici kuće su još Munir Murtić i nevjerovatni i radoznali umjetnik; slikar i pjevač Šefik Kantarević Pikaso.
Dakle, taj moj Izo zaslužan je da sam ja, napokon, ostvario još jedan veliki vlastiti san. Mnogi imaju američki san, a ja sam imao svoj san o Americi; proputovati kroz Ameriku kamionom, s nekim kamiondžijom koji dobro poznaje taj kontinent. U Izi Dizdareviću nastanio su upravo takav čovjek. I više od očekivanog. Izet se voli osjećati kao kulturni radnik, kao afirmator svega onoga što resi duhovnost naroda iz kojeg je potekao. U meni je prepoznao ponešto od toga.
Zamislite, pozvao me je u svom trošku u Ameriku i ponudio putovanje kroz najuzbudljivije predjele toga kontinenta. Dakle, platio mi je avionsku kartu do Amerike i nazad, sa svojim zemljacima dodijelio mi zlatni ključ Čardaklije i pravo da moji prijatelji i ja, dok boravimo u Americi, imamo na raspolaganju veliki apartman i svu dobru infrastrukturu vile Čardaklija.
To i nisu bili moji snovi, ali nije naodmet imati svoj apartman u gradu Jezero Ženeva na jezeru po kojem se i grad zove. Ono što je bio moj san – to je kamionom proputovati kroz Ameriku. Taj mi je san dosanjao Izo. Ustupio mi je stvarno luksuzni apartmančić u svome kamionu “volvo”, pa kaput i naput. Treba li uopće isticati da mi Izo nije dozvolio haman ništa plaćati. Na svim usputnim stanicama gdje smo stajali, plaćao je sve cehove i govorio: “Para imamo kao Džajić. Ništa se ne sikiraj. Uzmaj što ti duša zaželi”!
Moja duša željela je samo putovati, putovati. Putovanja i ljudskih lica, dok sam živ, neću se zasititi. Kamionom smo dospjeli i do Holivuda. Bude li prilike Izo i ja ćemo o tome u ovoj novini objavljivati putopis kroz Ameriku. Rekoh, Izet Dizdarević je i novinar, i fotoreporter i vrlo znatiželjan čovjek.
U mladosti, u vrijeme mladelačkih nestašluka, studirao sam i geografiju. Kamiondžija Izet Dizdarević bolje poznaje geografiju nego ja, nego što je poznavao Kolumbo koji je greškom dospio i do Amerike ili Amerigo Vespuči, koji je ovamo namjerno doplovio. Zamislite, Izet Dizdarević kamiondžija iz Podzvizda kod Velike Kladuše, u višemilionski Los Anđeles, u centar toga megapolisa, uvezao nas je bez navigatora. On kaže da ima navigator u glavi.
Njegovim “volvom”, koji je već prevalio oko milion i 500 hiljada kilometara, dospjeli smo nadomak Holivuda. Dospjeli bismo i do centra, ali u centar ne daju kamionima. Izin kamion sa prikolicom, dugačak je dvadesetak metara. Dospjeli smo i do Tombstona, tačno do O.K. Korala i mjesta na kojem se desio poznati revolveraski obračun i na kojem je snimljen kultni vestern film.
Za 12 dana putovanja kroz petnaestak saveznih američkih država, Izo i ja prevalili smo deset hiljada i 600 kilometara. Kažu; ako želiš nekog upoznati – valja sa njim putovati. Za 12 dana nismo povisli ton. Izo je stalno pjevao, a pjevati ne umije, a ja sam pokatkad šutio, a šutjeti ne umijem. On je i fotoreporter, a u tome nije vješt. Fotografiše bez reda i zakona. Misli da će mu se po zakonu vjerovatnoće desiti i neki dobar snimak. Desilo mu ih se nekoliko. Neću vam reći da sam te snimke ja načinio.
Izo je i recitovao. Rekoh li, on je i pjesnik. U nekadašnjim telelima po bosanakim kasabama i mahalama, i on je, kao i ja, prepoznavao ulične reportere i prenosnike bitnih informacija. U zbirci pjesama “Krajiški vilajet”, koju je uzbudljivo ilustrovao Izin prijatelj, slikar Šefik Kantarević Pikaso, pjesnik i kamiondžija Izet Dizdarević ovako pjeva:
Prepliću se šargije i frule
A terzijan po žicama prede,
Krenu telel s Hrnjičine kule
Prema njemu upiru poglede…
Izo ne očekuje da će u nekoj dalekoj budućnosti Bosne njegovo ime sloviti kao ime znamenitog pjesnika. On je samo olakšao naboj vlastite duše i ta stanja pretočio u dirljive stihove. Izo iz daljine o zavičaju podiže i obnavlja neke druge hajrate i pri tome uvijek ima na umu da se protov svih zala koja će nas i u budućnosti sustizati, možemo boriti samo duhom.
Baš onako kako je to predviđao i sugerirao veliki Alber Kami. Za mene, pak, Izet Izo Dizdarević ostat će kao čovjek koji je jednom uzoritom bosanskom novinaru omogućio da prosanja dio vlastitih snova. Ja, doduše, najbolje sanjam na mojoj dobroj Dobrinji, ali pokatakd poželim barem malo promijeniti rodno mjesto vlastitih snova…
