Mnogi nekada poznati pjevači narodne muzike danas samo životare, snimaju ponekad tu i tamo neku novu pjesmu, ali zato iza sebe imaju toliko hitova koji ih čine neprolaznim. Jedan od njih je i Hamid Ragibović Besko koji živi u Njemackoj i dio je povelike bh. i sandžačke dijaspore u toj državi.
– U Njemačkoj zivim od 1994. godine, ali često sam požalio što sam eto, na kraju, odabrao Njemačku za život, ali tada i u to vrijeme nisam imao drugog izbora. Djeca su rasla, školovala se, te tako godina za godinom i ja evo polako i ostarih u dijaspori. Ja sam fizički u Njemačkoj, a mislima u BiH. Ja evo godinama mislim da ću se konačno vratiti, ali ja nisam sam pa da mogu o tome da odlučim, tu su moja tri sina koja su završila fakultete, pa supruga…, a ja sam familijaran čovjek, od njih sam odvojen samo kada je u pitanju neki nastup.
Kada ste prvi put profesionalno zapjevali?
– Bilo je to jako davno. U Novom Pazaru bila je audicija za mlade pjevače, a muzička komisija došla je iz Beograda. Od mojih prijatelja muzičara znao sam šta je intonacija, ali kada su me oni pitali kako pjevam, ja sam im odgovorio da pjevam “iz grla”. Onda su se oni našli u čudu, pa me opet pitali kojom intonacijom pjevam, a ja se i dalje pravio neznalicom. Onda je njihov muzičar uzeo harmoniku, a ja počeo da pjevam pjesmu “Ah, meraka u večeri rane”. Nisam otpjevao ni prvu strofu, on je prestao da svira, dao mi svoju vizit kartu i rekao da obavezno što prije dođem u Beograd da snimim svoju prvu ploču. I tako je to krenulo.
Ko Vam je više pomogao u karijeri – Beograd ili Sarajevo?
– Ja sam kao pjevač rođen u Sarajevu, 1976. godine na festivalu “Ilidža”. Nakon toga sam četiri godine zaredom bio apsolutni pobjednik tog jedinog i najboljeg festivala u bivšoj nam državi. Dakle, ja sam rođen na Ilidži, te Sarajevo i taj festival imaju posebno mjesto i značenje u mom životu. Sve lijepo poteklo je iz tog grada.
Djeca su Vam danas odrasli ljudi, da li je sada došlo vrijeme da mislite na sebe? Mnogi su Vas već i zaboravili, neki i ne znaju ko je Besko?
– Kada te nema više od decenije na estradi, kada si daleko od mjesta gdje se pravi i stvara ime, kada živiš u državi samo da bi bilo šta radio, da bi mogao platiti mjesečne režije onda nije teško otići u zaborav. Ja se ne žalim. Meni u Njemačkoj nije loše, samo što ne radim sa muzikom, nemam orkestra, nemam medija. Nisam dio baze u kojoj sam ponikao iz koje sam se vinuo u sami vrh estrade. I za mene danas vrijedi pravilo da moram sve da platim, od teksta, muzike, studija za snimanje, a prije toga nije bilo. I kada se opet sve to uradi, pa čak platiš i reklamu za pjesmu, onda te opet na kraju nigdje nema, jer nema pravne države, nema zaštite autorskih prava. Ali, ja sam samom sebi obećao da ću onog momenta kada se odlučim za povratak snimati samo pjesme koje su u duhu BiH, dakle sevdalinke i novokomponovane pjesme koje liče na sevdalinku”.
Estradna ste licnost. Kako ste uspjeli da sačuvate brak, jer to je rijetkost na estradi?
– Jedini ja od svih pjevača i glumac Čarls Bronson nismo imali problema u braku. Brak je bio stabilan i dan danas je to. Imam jako pametnu, dragu i milu suprugu.
Rođena sestra Vaše supruge je popularna i lijepa Zerina Cokoja. Koja je po vama ljepsa?
– Mnogi kazu da je moja supruga Zerinina sestra, a ja kazem ne, Zerina je sestra moje žene. Ona je mlađa od moje supruge i uvjek je gledam kao dijete, koje je raslo uz mene. Zerina je jedan genije i tu crtu je povukla od njene mame, a gene lijepog izgleda povukla je sa očeve strane. Kako vrijeme prolazi ona je sve ljepša i mlađa.
I u Vaše vrijeme postojale su mlade i zgodne pjevačice. Koju od njih pamtite iz tog perioda?
– Nesumnjivo je da je najljepša bila Silvana Armenulić. Bila je to prirodna ljepota, ona prava bosanska. Imao sam prilike i lično da je upoznam, a ona ne samo da je bila lijepa već i izuzetno intelegentna.A, ove današnje, kao da nemaju samo silikone u grudima već i u mozgu.
OSTATAK U PRINTANOM IZDANJU
