Čuvena hrvatska spisateljica Vedrana Rudan se na svom blogu "Kako umrijeti bez stresa" obračunava sa različitim deformacijama društva, provocira ljude uskih vidika i bez pardona udara na sve vidove ostrašćenosti, gluposti, netolerancije, predrasuda, mržnje…
-Dragi moji!
Nije pristojno ovako razgovarati s vama, trebali bismo sjesti negdje, u neki zabačeni kafić, u vrijeme kad tamo nema nikoga, pa popričati na miru. Ali… Vi ste zreli ljudi, prezreli čak, vaši su dani ispunjeni obavezama, a ja sigurno nisam osoba zbog koje ćete ostaviti sve i saslušati me. Uostalom, tu ste u pravu, što bih ja to vama novo mogla reći? Milijun smo puta razgovarali, ja uvijek govorim jedno, vi drugo. Nema kafića, ma koliko zabačen bio, koji bi to mogao promijeniti. Zašto ovo pišem baš sad i baš danas? Što se dogodilo? Što je bio okidač? Možda sam u krivu, čini mi se da okidača nije bilo. To što mi se danas dogodilo prije bih nazvala prosvjetljenjem. Groznim, jezivim, odvratnim, po mene jedva podnošljivim, ali ipak, prosvjetljenjem. Shvatila sam da vas, djeco moja, više ne volim. Da, trebala bih biti jasna i reći što to, u mom slučaju, znači “voljeti djecu.”Voljela sam vas na način da sam za svaki vaš čin, ma koliko bio neprihvatljiv, nalazila alibi. Moram biti jasnija zbog drugih koji će ovo čitati. Vi niste problematična djeca. Daleko od toga. Sve ono što djecu čini “normalnom” ili čak “idealnom” vi imate. Ne kradete, ne pušite, ne pijete, ne drogirate se, ne kurvate se, završili ste nekoliko fakulteta, radite…Pa ipak…Ja se osjećam izdano. Zato jer nemate strpljenja za moje stavove koji ne drže uvijek vodu. Znam da ne može biti po mom i znam da ste i vi već stari i jasno mi je da sam često u krivu, ali zašto niste milostiviji? U ime onih dana kada biste crknuli da ja nisam o vama brinula, u ime onih dana kad vam je bilo teško, a ja sam vam pomagala, u ime ovih dana kada me zovete uvijek kad vam trebam. U takvim trenucima ne smijem postavljati suvišna pitanja nego samo brzo djelovati. Vi nemate vremena. Moram samo reći da ili ne. Kad kažem “ne” to se “ne” ne komentira, ali se pamti.Kad meni nešto treba, srećom po mene, ne treba mi često, onda se od mene traži da svoje potrebe najavim na vrijeme da bi mogle biti uvrštene u vaš napeti raspored. Nedavno mi je palo na pamet, zvuči li to grozno, da bih radije umrla nego u teškim trenucima od vas tražila pomoć. Zaista, kunem se, radije bih crkla. Krepala. Sama sam se sa sobom dogovorila, ako ikad dođe do toga da više ne budem mogla o sebi brinuti sve ću prodati što imam i platiti ljude da me voze doktoru ili da mi uvaljuju juhu u usta. Zaista ne bih imala živaca gledati u vas dok mi govorite da bih morala gutati brže i paziti da mi se juha ne cijedi niz bradu-.
