Pisati o uspješnim Bosancima i Hercegovcima u njemačkoj dijaspori, a ne spomenuti Edina Hadžipašića bila bi velika nepravda. Sa druge strane, pisati o uspješnim estradnim umjetnicima u ovoj zemlji, a ne spomenuti ga opet kao vrsnog pjevača, bila bi također nepravda.
Edin je porijeklom iz Velike Kladuše, a u Njemačkoj je stvorio vlastiti biznis. Kada se taj biznis toliko dobro razvio, mogao se opustiti i prepustiti se svojoj velikoj ljubavi – muzici.
-Nekako kada se čovjek najmanje nada sve kockice se poslože u životu, pa onda se samo mogu dragom Bogu zahvaliti i mojoj porodici, što je sve tako kako jeste. Porodični biznis sa automobilskim gumama se dobro razgranao. U početku je bilo teško, ali kasnije, vremenom, kada se stekla rutina stvari su se same od sebe razvijale. Iskreno govoreći, mnogo toga ne bi uspio da porede mene od samog početka nije bila moja supruga Adelina, moj oslonac i moja snaga. Imamo troje prekrasne dijece, danas su to dvije odrasle i udate žene, pa moj sin, ali i moja dva zeta. Ipak, moj i Adelinin veliki ponos su naša unučad – kratko nam je na početku razgovora ispričao Hadžipašić.
Prije par godina snimili ste i Vaš prvi album „Za Adelinu“?
-Da, to je album kojeg sam upotpunosti posvetio mojoj supruzi Adelini. To je samo moj mali dio što joj mogu pokloniti, ali moja ljubav prema njoj je neprocijenjiva. Ja kada bi mogao Adelini bi cijeli svijet poklonio. Muzika je ta koja balansira u mom životu između svakodnevnice, između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Muzika i pjesma mi daju snagu da u životu sve lijepe, ali ponekad i ružne stvari lakše podnesem. Do sada sam skoro za svaku pjesmu snimio i popratne spotove, pa sam i zbog toga jako sretan.
Vi „gurate“ taj neki lijepi pop-rock, pomješan sa zabavnom muzikom?
-Pjevam ja i narodnjake, ali sebe jednostavno ne vidim u svemu tome. Za većinu pjesama sam sam pisao tekstove, pa ja tako svaku pjesmu uspijem da iznesem baš onako kako i treba. Svako napisani stih ja proživim dušom i srcem, a kako su mi mnogi rekli, to se baš i osjeti u svakoj snimljenoj pjesmi. Nekako volim da sam sebi pišem pjesme, jer ja ipak samog sebe najbolje i poznajem.
Nakon pjesme „Za Adelinu“, uslijedile su i pjesme za majku, oca i unuku Miu?
-Ja nisam taj neki tip koji riječima može da iskaže vlastita osjećanja, ali pjesmom to mogu najbolje. Zbog toga i sam pišem stihove, a moji roditelji su za mene mnogo toga učinili u životu. Tim pjesmama sam želio i njima da se zahvalim za sve moje uspjehe u životu, a unuka Mia je zaista nešto posebno.
Za Edina Hadžipašića mnogi kažu da je i veliki humanitarac. On to nikada ne želi javno da kaže, ali poznato je da pomaže svom gradu odakle potiče uvijek i koliko može, kao i ljudima koji tu žive.
Zahvaljujući njegovom privatnom biznisu u Njemačkoj mnogi Krajišnici su našli zaposlenje u toj zemlji, mnoge od njih je Edin doveo i učinio im život ljepšim. Na sve to Edin samo kaže:
-Merhametluk je dio mog života, a kome i koliko pomažem o tome ne želim da pričam, jer nije svrha dobročinstva u hvalisanju.
I ako ste mogli Vaše pjesme plasirati na srbijansko tržište, to niste učinili?
-Ja ostajem Bosanac, Krajišnik do kraja života. Istina je da sam imao poziva za gostovanja u Srbiji, pa da mi njihove tamošnje diskografske kuće izdaju pjesme, ali ja se jednostavno ne vidim u tome. Moja domovina je BiH, tu ću da plasiram sva moja izdanja, a neki veliki uspjeh ako treba da dođe, doći će reklamiranjem mojih pjesama kroz bh. Medije.
Razgovarao: Bato ŠIŠIĆ
