Snežana Đurišić je februarskim koncertom u Beogradu obilježila četiri decenije rada. I na tom koncertu, kako se i očekivalo, pjesme “Lepi moj” i “Niko me nije voleo kao ti”, pjevačicinom glasu davale su podrhtavajuću liniju zbog toga što su posvećene njenom pokojnom suprugu, harmonikašu Slobodanu Gvozdenoviću.
Na pitanje da li nas tuga i samoća mogu nečemu naučiti, tačnije da li je izvodljivo da ta osjećanja okrenemo u našu korist tako što ćemo slično iskustvo upotrebiti da budemo hrabrijim, pjevačica odgovara:
– Odnedavno sam, nažalost, spoznala i te emocije. Čovjek nema neki izbor, osim da se suoči sa svim onim što ga snalazi i bori da iz toga izađe na najbolji mogući način. Nisam osoba koja se predaje, naprotiv, borac sam, ali izuzetno je teško. Tuga može čovjeka da oplemeni, a na samoću se s vremenom navikne. Nemoć je moj problem. Sve sam u hodu obavljala, a onda mi je dato da baš ne bude tako. Koliko brzo prihvatite nemoć, toliko prije prestajete da tugujete. Za sada nisam baš neki đak, ali borim se.
Ne krije da povremeno posjećuje psihologa ili nekog drugog “učitelja života”.
– Mnogo čitam i naravno da posjetim psihologa i duhovnika. Živimo u vremenu koje nas zatrpava baš teškim problemima različite prirode. Da bi čovjek mogao da se bori, mora da sačuva mentalno zdravlje, a za to su potrebne te navedene profesije – priča srbijanska pjevačica.
