Čim izađem van granica Srbije, to je posebna vrsta slobode, otkriva Nataša Bekvalac.
U posljednjih nekoliko godina na sceni mnoge javne ličnosti napisale su autobiografske romane, da li bi i ti učinila isto?
– Samo pisanje autobiografije je otkrivanje svega o svom životu. Ljudi bi se veoma iznenadili kada bih ja napisala svoju, čini mi se vrlo pozitivno. Rano je, vrlo rano za to, ja još mnogo šta imam da uradim. Možda kada budem bila baka, dokona i ako budem baš tada imala želju da to podijelim s drugima. Ali mislim da bi to bilo previše, jer već mnogo stvari dijelim s drugim ljudima.
U kojim situacijama u ljubavi od „Sluškinje” postaješ „Najgora”?
– Ah, to je samo kada čujete naslov pjesme koja u jednom dijelu kaže „najgora”, a u nastavku „sad sam ti ja najgora”. Uvijek su žene najgore na kraju i uvijek se sve pamti po kraju, a ne po početku. „Najgora” je zanimljiva pjesma koju treba poslušati od početka do kraja i ima jednu tajnu poruku.
Tvoje tijelo krasi nekoliko tetovaža, imaš li u planu još neku?
– U jednom trenutku shvatila sam da je to stvarno bolest zavisnosti. Kad bih mogla da vratim vrijeme, vjerovatno ne bih uradila nijednu. Svaku od tetovaža radila sam u trenucima koji su bili intenzivni i imala sam želju da svaki od njih zabilježim na svom tijelu. Tada nisam bila svjesna da to može da bude i u srcu i da ne mora da se gleda. Dobro, to sam radila kad sam to iskreno osjećala i iza toga stojim.
