U samom nazivu ovog poremećaja kaže da on ima sličnosti sa shizofrenijom, međutim, kako se radi o poremećaju ličnosti, a ne o psihozi – znamo da je shizoidna osoba integrisanija i funkcionalnija od shizofrene. Istina je da se sistemi koji govore o sličnostima i/ili razlikama između ova dva poremećaja znatno razlikuju. Mnogi sistemi zanemaruju biološke i genetske predispozicije, koje su za oba poremećaja u dobroj mjeri slične.
Na primjer, dokazano je da postoje biološki markeri koji su povezani sa shizofrenijom, a takođe pronađeni i kod shizoidnih ličnosti. Shizoidne osobine u djece, u ranom djetinjstvu, mogu pod određenim uslovima da dovedu do shizofrenije u kasnijem dobu. Međutim, do današnjih dana su nam nejasni faktori koji utiču na kasniji tok ovih problema. Naime, otvoreno je pitanje da li će dijete shizoidnih osobina prevazići svoje probleme, porasti u shizoidnu osobu ili, uslijed spleta različitih okolnosti u kasnijem životnom dobu, oboljeti od shizofrenije.
Torgerson je jedan od naučnika koji je predložio da shizoidni se poremećaj ličnosti može posmatrati kao da se dijeli u dvije podgrupe. Jedna podgrupa se dominantno odnosi na probleme suženih emocionalnih doživljaja, dok se druga odnosi na osobine koje ponajviše liče na izbjegavajući poremećaj ličnosti. U DSM-u (klasifikacionom sistemu mentalnih poremećaja) ovaj tip poremećaja pripada grupi čija je osnovna karakteristika – ekscentrično ponašanje. Klaus, Bernštajn i Siver su naučnim putem istraživali zastupljenost ovog poremećaja. Njihov zaključak je proizvod nekolicine obavljenih studija i kaže da, u okviru tih studija, do 8.5% ljudi pati od ovog poremećaja.
Međutim, zastupljenost ovog poremećaja, prema svjetskim statistikama, je znatno manja. Statistički podaci, nažalost, variraju i ne možemo ih smatrati pouzdanim pokazateljem zastupljenosti psiholoških problema i poremećaja. Mnogi psihoanalitičari vjeruju da se shizoidni poremećaj ličnosti, u razvoju, javlja veoma rano. Oni se, mahom, slažu da je cijepanje (spliting) dominantan mehanizam odbrane kod ovih osoba. Dijete, u najranijim danima, nije sposobno da svijet, majku, sebe i ostale osobe vidi kao cjelovite, zaokružene, i dobre i loše. Ako su drugi prema njemu dobri (hrane ga i njeguju) dijete će ih vidjeti kao idealne.
Ako su, pak, ti drugi loši (ne hrane, frustriraju, zanemaruju) dijete će ih vidjeti kao grozne. To, u suštini, predstavlja mehanizam cjepanja ili splitinga. Taj mehanizam je i dio normalnog razvoja (jer nijedno dijete nije u najranijim danima sposobno da svijet oko sebe sagledava iz šire perspektive), ali je i mehanizam odbrane (jer u normalnom razvoju dijete uspjeva da nauči da posmatra širu perspektivu i toleriše suprotne aspekte kod različitih osoba i situacija. Ako je razvoj patološki, dijete nikada ne nauči da pomiri suprotnosti, te ljudi i svijet ostaju čas dobri i idealni, čas loši i nepodnošljivi).
Cijepanje, kao mehanizam odbrane, se odnosi na ljude koji čas idealizuju, čas obezvrijeđuju i druge i život i sebe, jer nisu naučili da pomire suprotnosti i sagledavaju širu sliku svijeta oko sebe. Kod shizoidnih osoba je, dakle, cijepanje dominantan mehanizam odbrane. Osoba nije naučena da toleriše frustracije, te svako frustrijajuće i intenzivno emocionalno iskustvo cijepa na dobro-loše aspekte.
Cijepanje je usko povezano sa sirovom i neobrađenom agresivnošću, prenosi psihoterapijske teme. Pošto se dijete plaši svoje jake agresivnosti, često se služi sljedećim odbrambenim manevrom – izolacijom osjećanja. Kako to izgleda? Pošto u ranim danima, dijete nije dobijalo dovoljno zadovoljavajućih iskustava, ono je počelo da se osjeća kao „providno“, nebitno. Nije, međutim, odustajalo od potrage za ljubavlju i prihvatanjem. No, jedini način na koji je umjelo da uđe u veze s, na prvom mjestu roditeljima, a kasnije i sa ostatkom svijeta je – tako što im se nudilo na „vještački“, lažni način.
Uslijed ranih negativnih doživljaja i zanemarivanja, osoba shizoidnih karakteristika vjeruje da svako lijepo, ljubavno i nježno iskustvo, svaka bliskost i intima – mogu voditi potencijalnim ozbiljnim opasnostima. Pošto majka (iz nekih razloga) nije uspjela da pruži dovoljno ljubavi djetetu, shizoidne osobe fantaziraju da će svi odnosi u budućnosti biti replika primarnog odnosa s majkom. Ne smiju da se opuste, jer ako se upuste u bliskost s nekim, prijeti opasnost da nježnost neće biti uzvraćena. Bliskost je kod njih izjednačena s opasnošću. Iz tog razloga se shizoidne osobe povlače od svijeta, u sebe – i tako se čuvaju od očekivanih povreda.
