Možda najbolje njeni prijatelji na društvenim mrežama znaju kolika je njena ljubav prema životinjama i šta sve čini da ih zaštiti. Zato uopšte i ne čudi što smo na “razgovoruši” kako će neki nazvati ispijanje kafe uz duge razgovore, sa Hanom Hadžiavdagić Tabaković pričali je o životinjama – o ljubavi koju ima, ali i njihovoj zaštiti.
Ima ona i svog ljubimca, psa kojeg je nazvala Hanči. I imala bi ih još da ona nije toliko ljubomorna. Pa čak i njenog supruga Tarika a šta bi tek bilo da u kuću unese još neku životinju. I u ratu je, kaže, skupljala mačke. To kao da joj je bio hobi. Zato nisu imali miševa. Imala je Hana macu Lili koja je donosila miševe da se pohvali a njena mama bi opet frast doživljavala.
No, Lili je uvijek s ponosom donosila svoj novi ulov. Nakon kiše je Hana skupljala puževe golaće i to joj je bilo super. Životinje su, kaže, oduvijek bila njena ljubav. Željela je biti veterinar ali ju je opet život odveo u nekom drugom smjeru. No i danas se najljepše osjeća u zoo centrima i zološkim vrtovima koji su joj opet s druge strane grozni zbog iskorištavanja životanja zbog novca. Kao što su i cirkusi.
A upravo njenu brigu o životinjama mogli smo vidjeti kroz učešće na rijaliti šou “Farma”.
Kazala nam je da i nakon toliko godina na pomisao o boravku na “Fami” usne joj se razvuku u osmjeh. I bez obzira na uslove i međuljudske odnose koji su bili teški, imala je, veli, prekrasne životinje o kojima se brinula i zbog kojih joj ništa nije bilo teško pa čak ni ustajanje u 7 sati ujutro, iako voli spavati. Na imanju se doslovno rodila ljubav između nje i kobile…i kada se ta ista kobila Puta, o čemu svjedoče i snimci, otrgnula u trenutku kada je Hana napuštala imanje i krenula ka njoj, što je mnoge ostavilo bez teksta.
Nadam se da svoju kobilu nisi zaboravila?
– Već neko vrijeme ona se nalazi u Srbiji. Znam da je udomljena na jednom ranču gdje je voljena i mažena, i da ne radi teške poslove jer je već stara. Ali sam je posjećivala dok je bila u Hrvatskoj. Znam isto da se oždrijebila i dali su joj ime Hanči.
Čula sam da životinje čudno reaguju na tebe?
– Tačno. Nedavno sam na putu prema Bihaću, svratila do Ključa gdje sam ugledala psa koji je ležao kao mrtav. Kupila sam mu hranu a on je prije nego je počeo jesti prišao meni i zacijukao, kao da mi je zahvaljuje. Niko nije mogao vjerovati kako mi se obraćao. Ni neki ljudi se ne znaju zahvaliti. Nekad ljudi treba da uče od životinja. S druge strane imam jednog mačka u Zagrebu kojeg svakog dana nahranim ispred jednog tržnog centra. I on kad me vidi kao da poludi od sreće, vrti se po nekoliko minuta u krug i izaziva smijeh i radost kod ljudi.
Ne vjerujem da radost izazivaš kod svojih komšija u Sarajevu jer hraniš pse lutalice?
– U Sarajevu živim u Petrakinoj ulici u centru grada gdje u ulici zna biti i po dvadeset pasa lutalica. Iako te mile životinje mnogi nazivaju ubicama oni se meni uvijek obraduju i nikad nisam osjetila da je neki režao, da me prepao ili ujeo… pa ne bih da se neko uvrijedi ko je imao problema sa lutalicama ali sigurma sam da životinje osjete kakav si čovjek i tako se odnose prema tebi. Ima onih kojima baš i nije drago što to radim, i pitaju se zašto se tako ne odnosim prema ljudima a ja mogu samo reći da se odnosim prema ljudima ljudski. Ali imam neku svoju računicu i kažem da od deset ljudi osam je za smeća, jedan ne zma gdje je ali za pare bi se pridružio tom otpadu a samo je jedan insan. I takvima sam uvijek na usluzi. Uvijek ću nahraniti onoga ko je gladan, ali novac nikome ne dajem.
Kažeš, psi osjete kakav si čovjek. Zašto onda ujedaju nedužnu djecu?
– Ne bih da me pogrešno shvate oni koji su imali loše iskustvo sa lutalicama, ali možda djeca izazivaju. Dat ću svoj primjer kada sam bila dijete. Imala sam šest, sedam godina i za vikend otišla na selo. Sjećam se i sada da sam psu koji je bio zavezan ispred svoje kućice gurala sijeno u nos… i cuko me ujeo.
I dalje pomažeš i nije te strah?
– Ne, jer znam zašto me je ujeo. Znam gdje sam pogriješila. Zato, odgovorno tvrdim da je svako dijete izazvalo nešto da ga pas ujede.
Ima li neka životinja koje se ti bojiš?
– Da. Bojim se zmije zato što su opasne. Čak sam i pipala zmiju, nisu mi s te strane strašne ali ne znam je li otrovna i s te strane s bojim njih, poskoka… prema drugim životinjama nemam straha. Mislim i da imam bliski susret sa medvjedom da to ne bi bilo strašno. Strašno bi mi bilo da ga moram ubiti.
Veliki si ljubitelj i zaštitnik životinja, pa me sada zbunjuje to krzno na tebi?
– Nisam dvolična u tom smislu da lažem da ne nosim krzno. Dakle, kada bi gledali tako onda bismo se trebali odreći i čizama, rukavica, kožnih jakni i svega što ima veze sa životinjama. Grozna mi je činjenica što se neke životinje uzgajaju namjenski zbog krzna, recimo, činčile, ali ako ćemo tako puno mi je gore što postoji sport, a lov zovu sportom i tako imamo sezonu lova …mislim da nije sport kada jedna strana učestvuje u igri. Mislim da i ta druga strana treba da zna da je na nišanu. To nije sport. To mi je čisto ubijanje nedužnih životinja.
Imaš li ti neko rješenje po pitanju problema kojem mi imamo u BiH sa psima lutalicama?
– Naravno da imam. Pozivam sve političare da se odreknu plaća šest mjeseci i životinjama naprave azili, pošto se ne može iz proračuna izdvojiti za njih. A ja sam spremna odreći se svojih plaća. Isto tako, nije se dovoljno samo slikati i osvanuti na plakatima kao ti pomažeš nekome. Mislim da tu nema poante. Učini nešto konkretno i pomozi u izgradnji azila.
Na koga konkretno misliš?
– Prepoznat će se svi koji su se slikali.
Možda ima istine u tome da neki ljudi pričaju sa životinjama. I, možda je upravo to Hanina tajna koju skriva?! Nikada se ne zna.
