Sa Nenom Murićem pričali smo o “svježem” događaju iz njegovog života. Naime, pričali smo o njegovom obrazovanju kao i tome koliko je ono važno. A on, iako se trenutno bavi sasvim drugim poslom, te mu na sceni baš ova diploma sada i ne treba, nedavno je magistrirao na Filozofskom fakultetu, odsjek za historiju, gdje je obradio kulturno-historijske spomenike iz osmanskog perioda, sa akcentom na njegovo rodno mjesto Rožaje.
Da će imati visoko obrazovanog čovjeka još davno je obećao svojim roditeljima, pogotovu ocu koji je pravnik i koji je uvijek želio da jedno od njegovo petero djece krene njegovim stopama.
– Nakon završene gimnazije bio sam, kao i većina mladih ljudi, u dilemi šta upisati. Netom prije sam se počeo baviti muzikom, imao sam svoju grupu i nas nekoliko dječaka počeli smo živjeti svoj san. Željeli smo postati popularni, glavni u raji i okupljati oko nas najljepše žene. Ipak, kao što rekoh zbog obećanja roditeljima upisao sam ekonomiju, a ne pravo jer je meni moj otac koji je bio pravnik, i koji je mnogo radio, putovao, ali i posao donosio kući i kucao na, sjećam se nekoj staroj mašini te svoje izvještaje, mnogo nedostajao. Jednostavno sam mislio da ako nastavim njegovim stopama da ću nedostajati svojoj porodici sutra, naravno, ne sluteći da ću postati muzičar koji će lutati svijetom i kojem se ama baš ništa ne zna i vrlo malo će biti kući. Ekonomija je bila upisana iz revolta, nešto kontra pravu. I naravno, nisam se tu pronašao. Zatvorio sam knjigu i ozbiljnije se uhvatio muzike. Došao u Sarajevo sa svojom ekipom i ovdje u ovom gradu, kojem sam jako zahvalan, kreće moja muzička karijera.
I ne samo muzička. Ovdje si se i obrazovao?
– Da… Iako sam uživao u svakom danu, okružen bio dragim ljudima, tih nekoliko godina pauze od učenja, moram priznati, osjećao sam se jako skučeno. Osjećao sam određeni teret. Znao sam da mogu više ali kao da sam se našao u začaranom krugu. Tih sedam, osam godina bio sam skoncentrisan samo na muziku, i sa ljudima s kojim sam se družio sva konverzacija je bila oko nje.
A ko bi i učio nakon vrtoglavog uspjeha i prekonoćnog dolaska na prvo mjesto gotovo svih muzičkih ljestvica?
– Vrlo brzo, na samom početku svoje karijere, Fahrudin Pecikoza i Hari Varešanović uradili su mi pjesmu “Stope da ti ljubim” i bacili me u sami vrh bh. estrade. Tada su mi ruku pružili Hanka Paldum, Halid Bešlić i drugi. Onda smo se često nalazili u društvu intelektualaca jer i sami znate da se oko estrade u društvu nalaze ljudi iz svih sfera života. Sjećam se da smo jednom bili u Zagrebu gdje su nas dočekali i gradonačelnik i mnogi drugi zvaničnici… Bila je lijepa noć, pjevali smo sevdalinke, prenijeli duh BiH, družili se, i bio sam više nego sretan što sam se našao u njihovom društvu. Ali istovremeno sam se i osjećao bezvrijednim, jer nerijetko su nas pjevače svrstavali u red ograničenih. Možda mi je te večeri kap prelila čašu kada se pričalo o općim temama, ali i politici pa iako smo se povremeno uključivali u razgovor jedan od ministara potapšao me je po ramenu i rekao: “Dečko, pjevaj nema potrebe da se ti hvataš ovakvih tema”. Osjećao sam se poniženo. I još iste večeri odlučio da ću nastaviti sa školovanjem. Shvatio sam da sam ostao zarobljen u nekoj osrednjosti, a mlad sam i trebao bih ići dalje.
I…otkud na Filozofskom fakultetu?
– Moja želja je bila da se uključim u obrazovne tokove, ali nisam znao šta hoću. Kako me uvijek zanimala prošlost, jer sam imao milion pitanja na koje u tom trenutku nisam imao odgovora odlučio sam da se pozabavim time i upisao historiju. Čvrsto sam odlučio da moram. Nije bilo lako. Učio sam mnogo, nisam spavao, a na nastupima na pauzama bih trčao u garderobu i spremao ispit. Često se dešavalo da nakon nastupa idem na predavanje. Ali riješio sam. I, hvala Bogu, završio.
Kako su tvoji reagovali?
– Otac je bio vrlo ponosan. Sa diplomom sam prvo otrčao u Rožaje i pokazao je ocu. A on me je potapšao po ramenu…samo sam se od njegovog tapšanja osjećao veliki za razliku od ministrovog. Prošetali smo čaršijom, a on kao da je jedva čekao da nekog sretne i ponosno me predstavljao: to je moj sin, on je magistar historije. Znao sam da je obrazovanje bitna stavka u životu, ali da ću preko noći dobiti drugačiju sliku u očima drugih ljudi, nisam mogao ni slutiti. Od tada su me i drugi počeli tapšati po ramenu.
Pa, možda zbog toga što nema mnogo tvojih kolega koje se mogu time pohvaliti?
– Ispalo je tako. Znam puno ljudi koji su započeli studirati, ali ih je život tako okrenuo da nisu mogli nastaviti. Ja sam čvrsto odlučio, bio sam uporan i vjerujte da se osjećam jako lijepo, osjećam se osobom koja je od koristi ovom društvu. Muzika jeste također korisna stvar, jer ljudi se opuste uz muziku, zaboravljaju na neka teška vremena i možemo je svrstati pod terapijom ali ako se može doprinijeti malo u nauci, napisati neka knjiga koja će možda poboljšati opće stanje kod ljudi, promijeniti neka stajališta koja su do sada važila za relavantna onda je od značaja. Možda je važno reći da mladi nemaju uzora, nemaju heroja. Muzika je postala vrlo važna, i bilo bi lijepo da mi damo dobar primjer mladim. Muzika je univerzalni jezik i bilo bi lijepo da nas ne pamte po lošim stvarima, već kao osobu koja je obrazovana ali i dobro pjeva… Želim biti cjelovita zaokruženau ličnost koja može biti primjer mladima.
Ti planiraš napisati i knjigu?
– Planiram svoj magistarski rad malo proširiti i napisati jednu knjigu o kulturno-historisjkim spomenicima. Neka ostane nešto u amanet za buduće generacije.
Ostavljaš li muziku, profesore?
– Muziku izuzetno volim i često kažem, u kafani ili na koncertu nisam samo da bih zabavljao druge već se i sam zabavljam što ljudi i primjete. Moj plan je da naredne godine se posvetim muzičkoj karijeri. Iako sam bio ubjeđen da nakon magistarskog nekoliko godina neću ni knjigu pročitati, evo ni mjesec nije prošao a ja već razmišljam o doktoratu, i mislim da ću ubrzo upisati doktorski studij.
Duet sa Sulom?
Tvoj kolega Davor Sučić Sula iz grupe “Zabranjeno pušenje” također je nedavno diplomirao historiju, te ste tako postali dvostruke kolege. Možda ne bi bilo loše da snimite i neku zajedničku pjesmu?
– Sulu još uvijek ne poznajem lično. Njegovu muziku mnogo volim i ono što on piše je vrlo lijepo, duboko. Odlični su mu tekstovi i muzika, naravno. I bilo bi mi zadovoljstvo da snimimo neku zajedničku pjesmu. Da…to bi bilo super.
