Uraditi intervju sa čovjekom koji ima najduži novinarski staž, je jedan od najtežih zadataka. Pisati o čovjeku kojem u radnoj knjižici piše da je 41 godinu bio novinar, iako je ovo zvanje dobio mnogo ranije, zaista nije nimalo lako. Naime, Mugdim Galijašević Galija od svoje četvrte godine ima dodira sa novinama, kada je još kao dječak sa ruksakom većim od njega raznosio štampu po čaršiji od Bistrika, Alifakovca, Mahmutovca, Sedrenika preko Vratnika pa do Podhrastova. Dakle kada se tom novinarskom radnom stažu doda ovo “druženje” sa novinama njegov radni vijek je 65 godina, s bogatim iskustvom na brojnim novinarskim i uredničkim poslovima.
Od novinara do pisca
– Mnogima će biti čudno kada pročitaju da sam sa četiri godine raznosio novine, ali to je tako. Bez oca Sulejmana sam ostao i prije nego sam se rodio, tako da sam se već tada, kao jedini muškarac u kući, morao brinuti za majku i sestru. Kada su me tačno prozvali novinarom i ne sjećam se, ali o drugom zanimanju nisam ni razmišljao. On mi je nekako, čini se, sudbinski određen – započinje priču novinar, kojem eto sudbina u penzionerskim danima mijenja nadimak u pisac.
Mada on novi nadimak ne prihvata. Izričit je da je prije svega novinar, a očito je bilo zapisano da nakon uspješne novinarske karijere krene u vode književnosti. Žargonski rečeno pera se nikako nije mogao riješiti. Pisanje mu je toliko ušlo u krv da nije mogao prestati. I tako, u tri godine penzionerskog staža nastaju i njegove tri knjige.
A da mu je neko prije četiri godine rekao da će napisati knjigu mislio bi da je taj neko lud. A danas mnogi kažu da je bolji književnik i da je možda šteta što se ovim pozivom nije počeo ranije baviti.
A počeo je, kako nam je i rekao, slučajno. Otac ga je, priča nam, “natjerao” na ovo.
– Oca sam vidio samo jednom. I to u snu. Imao sam samo jednu njegovu sliku i ovaj prsten koji nosim na ruci što je nasljeđe. I možda sam baš tog prvog “neradnog” dana ili dana kada sam se nazvao penzionerom, sanjao oca. Kaže mi kako mu je drago što sam novinar ali da me mora naružiti što nikada nisam napisao nešto o ljudima koji su branili ovu zemlju. Probudim se sav, onako u goloj vodi, upalim svoj kompjuter i napišem priču “Prsten moga oca”. Nju je vidio Ferid Muhić, kojeg tada nisam poznavao, jer je objavljenja u Njujorku – bosnjaci.net, nazvao me i rekao: “slušaj, gdje si ti bio do sada? Ovo mora biti knjiga”. I tako nastaje moja prva knjiga “Suze na mezaru”u kojoj sam prenio razgovore sa onima koji su dali svoje živote za ovu zemlju. Moj razgovor s njima na mezarju. Ubrzo ova knjiga dobija, ja volim reći sestre, jer one to i jesu. Povlačile bi jedna drugu i volim ih nazvati “tri sestre”, a to su “Suze na mezaru” “Kapije života” i “Ispod duge” – kazao nam je Galija, naglašavajući da je na sve tri knjige recenzent bio Ferid i to na vlastito insistiranje jer kako kaže voli raditi sa autorima kojima vjeruje, i recenzirati djela koja mu se dopadaju, što je za njega kao nekoga ko nema iskustva u pisanju knjiga bila itekakva čast.
Do sada je urađeno oko pedesetak promocija i knjige su se, kaže nam, našle na svim kontinentima osim na Antartiku. Čak je i do Kine nedavno stigla. A, promocija knjige “Ispod duge” biće upriličena početkom oktobra u Minhenu. No, sa smješkom nam njen tvorac kaže da će s njom ići i njene sestre. Naročito “Kapija života”, koja je na neki način zapostavljena jer ju je “Duga” nekako preklopila. Sarajevska promocija će malo sačekati da knjiga zaživi.
A na pitanje kako je nastala knjiga “Ispod duge”, Galija nam odgovara:
– Na obilježavanju 20. godišnjice opsade Sarajeva pojavila se duga, i ta slika, koja je i svima nama koji smo bili tu ostala u sjećanju, obišla je svijet. Meni je u tom momentu sinula ideja da bi to mogla biti treća knjiga jer su se ispod te čuvene duge našle neke ličnosti iz moje druge knjige ali i neke nove ličnosti koje sam upoznao.
Galijašević nam otkriva da su sve tri knjige u 80 posto rađene na istinitim događajima, ali i da se koristio sa onih 20 posto dozvoljene književne fikcije.
Ljudi vole to što on radi. Prva knjiga je imala tri izdanja. Druga dva, a treća će, kaže, izgleda da ih nadmaši i možda ostvari zbir ovih izdanja.
Drago mu je što su knjige odlično prihvaćene, iako ih nije pisao namjenski već su jednostavno nastajale, ali posebno zadovoljstvo mu je to što su Turci pokazali veliki interes te je “Suze na mezaru” prevedena na turski jezik, a sada pokazuju interesovanje da se po njoj snimi serija ili film. No, o tom-potom.
Vrlo je interesantno, dok se priprema promocija najnovijeg romana “Ispod duge”, koji je objavljen prije mjesec i po dana, Galija razmišlja o sljedećoj. Otkriva nam da je tematika ista, ali to će u stvari biti bosanski ratni triler. Nakon toga ima namjeru napisati jedno laganije štivo “Đir gradom” u kojem će se naći svojevrsne zanimljivosti iz svakodnevnom života.
– Valjda kao čovjek koji je naučio raditi a sada mu se stvori neki višak vremena sjednem i zapisujem situacije koje mi se dešavaju u gradu. Ili su mi se desile. Imam ih poprilično, a
Isnam Taljić, izvrsni književnik, i još nekoliko mojih prijatelja tako književnika od rejtinga, te mojih brojnih čitalaca “nagovaraju ” me da napišem taj “Đir gradom”. Ako me bude zdravlje služilo hoću. U stvari ja ću pisati sve dok budem mogao. Pisanje je moj život i ljubav, pa onda posao – reče on..
Od knjige se ne može živjeti, barem tako kaže Galijašević. Možda bi i moglo da sam ne snosi sve troškove, i sve plaća sam, sem lektorisanja. To mu radi supruga Višnja, ali ga i ona u posljednje vrijeme “vuče za rukav i traži pare”. Vidi i ona da će tu biti posla i da je ovo samo početak. – Galija se šali.
No, kako reće, ne može se živjeti od toga ali to zadovoljstvo kada ona izađe iz štamparije ne može se mjeriti ni sa čime.
Čitanje na autoputu
Ispričao nam je kada su ga nazvali iz štamparije i javili da je završena knjiga i da će mu je sutra dostaviti a njemu se to sutra činilo kao nikad.
– Šta sutra, pitao sam ih. Eto mene odmah. Sjednem u auto i, sjećam se po nevremenu odem 150 kilometara samo da to vidim. I onda ne mogu da iščekam da dođem kući već stanem na autoput i čitam. Naravno, u tom će i policija. Gleda mene čovjeki pita šta to radiš? Rekoh: Čitam. Kaže on šta. Rekoh knjigu. On će vidim, a čiju. Kažem moju. Gleda me, pa kaže dobro tvoju, vidim da je tvoja čim je u tvojim rukama ali ko je napisao. Kažem ja. Pogleda on u knjigu, vidi moju sliku pa pogleda mene, pa kolegu i kaže mu: Hajmo, vidiš da ovaj nije dobar čim čita svoju knjigu po ovom nevremenu na autoputu – šaljivo će baš kao vic prepričati nam Galija.
“Jači” je prvi tekst
Ipak, priznao nam je da je veće uzbuđenje bilo kada je prije skoro 45 godina prvi put otvorio novine i ispod teksta o rudarima i izvještajima iz jame u koju je sedam dana išao svaki dan zbog reportaže, koja se pretvorila u feljton, pročitao svoje ime. Srce mu je lupalo da je mislio da će iskočiti. I zbog toga je Kakanj, grad koji mu je na neki način napravio novinarsko ime, danas grad u kojem se izdaju njegove knjige. A one se, ukoliko ih ne nađete u vašim knjižarama, mogu naći u direktonom kontaktu s autorom, pozivom na mobilni telefon 061/212-797, putem FB poruke. Ili na mail: [email protected].
