Prvi put kada je ugledao suprugu Maju, Željko Samardžić je znao da mu je ona suđena.
-Upoznali smo se na jednoj od igranki u sali srednje ekonomske škole u Mostaru, gdje sam nastupao sa bendom „Februarski behari“. Četrdeset godina smo skupa, dijelimo dobro i zlo. Vjenčali smo se iz ljubavi i to traje i danas.
Pamtite li kako ste bili obučeni na prvom sastanku?
–Ona u crvenoj haljini, a ja u odijelu iste boje, i još čuvamo fotografiju sa te večeri. Rekao sam joj „Ti ćeš biti moja žena“ i tako je bilo.
Kako biste opisali suprugu?
-Maja je najveći kvalitet u mom životu, ona koja je sve ove godine umjela da istrpi i proslavi sve ružno i lijepo što nam je ovih decenija život donosio.
Čime ste je osvojili?
-To stvarno ne znam, sigurno je da nisam bio baš neka premija u fizičkom smislu.
Šta je po vama recept za dug i uspješan brak?
-Nema tu neke velike mudrosti. U braku imate dobre i loše trenutke. Da biste prebrodili te bure neophodno je razumijevanje i povjerenje.
Kada se posvađate, ko od vas dvoje prvi pruži ruku pomirenja?
-Na sreću, naše svađe nisu toliko ozbiljne da bi nekom bio problem da pruži ruku. Ja sam malo impulsivniji, brzo planem, ali isto tako sam sklon da se brzo smirim i izvinim. Kad bolje razmislim, ipak ja prvi pružim ruku i poljubim je.
Da li je vašoj supruzi ikada zasmetala činjenica da imate na hiljade obožavateljki?
–Nikada to nisam primjetio kod nje. Ona je vrlo ponosna na moj uspjeh i zaista ima razumijevanja za sve što prati posao kojim se bavim.
Jeste li strog otac?
–Moj otac Milivoje, kao oficir JNA, bio je prilično strog i na neki način učio sam na njegovim greškama. Sve ono što meni nije bilo dozvoljeno kada sam bio mali, omogućio sam svojim kćerkama. Pokazalo se da nisam pogrješio.
Da li vam je žao što zbog prirode vašeg posla niste uvijek bili uz svoju porodicu?
-Svakako! Možda je Minja najviše bila uskraćena za moju prisutnost jer je ona bila beba kada se zahuktavala moja karijera.
Koliko vam je rođenje unuka promijenilo život?
-U početku mi je bilo neobično i nestvarno jer sam postao deda sa nepunih pedeset godina. Kada se rodio moj prvi unuk Luka, bio sam sretan i noćima sam bdio iznad njega. Trebalo mi je neko vrijeme da prevalim preko usta rečenicu „Dođi, dedi svome“, pa ni sada se nisam navikao na te riječi, a kada su rodili Aleksa i Nina već sam imao iskustva i bio spreman.
Čega se plašite?
-U ovim godinama najlogičnije je imati strah od bolesti. Pored toga, plašim se i nekih prirodnih nepogoda, poput zemljotresa.
Godine?
-Svoje godine sve više počinjem da uvažavam i prema njima se odnosim adekvatno. Svaka životna dob sa sobom nosi neke lijepe stvari i u njima treba uživati. Trudim se da budem što češće u društvu mladih ljudi i oni na mene prenose svoju mladalačku energiju.
Kada ste posljednji put plakali?
-Život je takav, sazdan od suza, kao i smijeha, lijepih i ružnih momenata. Čovjek sanja, a Bog odlučuje. Kao i svi, i ja bih volio da mi se dešavaju samo lijepe stvari, ali to je nemoguće. Život se nekada poigra sa nama.
Koji je vaš najveći porok?
-Nisam nešto sklon porocima. Prestao sam da pušim prije skoro dvadeset godina, a svoju dozu viskija već sam popio.
„Mila“?
-Novi album na kojem se nalaze divne, ljubavne pjesme.
MOSTARCI SU NEVIĐENE LOKAL-PATRIOTE
-Mostarci su svi neviđene lokal-patriote. Meni je kao rođenom Mostarcu, Mostar bio čitav svijet. Ja danas ugrabim vremena i prošetam ulicama djetinjstva i vidim neke drage ljude.
