Devetnaestogodišnji Kenan Rašinlić iz Sarajeva već tri godine svojim profesionalnim fotografisanjem nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a ambicije prema ovom poslu pokazao je još kao dijete fotografišući ljude. U svom dosadašnjem bavljenju fotografijom postigao je zavidan uspjeh, a njegov objektiv nedavnu je zabilježio katastrofu koja je zadesila BiH.
Upravo te fotografije osvanule su na brojnim medijima, a najsvježije fotografije sa velikom dozom emocije i sjete načinio je 11. jula u Potočarima.
Razne prepreke
Kada si se počeo baviti fotografisanjem?!
– Fotografijom sam se počeo baviti još kao dijete kada sam fotografisao ljude, a interesantno je kako i dan danas te fotografije još uvijek čuvam u svojoj arhivi. Ipak, nakon što sam upisao Srednju grafičku školu na Ilidži te izabrao smjer fotograf za medije, shvatio sam da ću se ovom poslu posvetiti profesionalnije. Tako da, u suštini možemo kazati da se fotografijom profesionalnom bavim tri, dok se ukupno osam godina interesujem za ovaj posao i fotografišem.
Otkud ideja da se time baviš i koje su prve tvoje fotografije?
– Ideja se jednostavno rodila iz ljubavi, volim fotografiju tako da sam uvijek bio naklonjen tome. Dok su drugi radili neke druge stvari, mene je uvijek interesovao aparat, objektivi i fotografija. Prva fotografija koja je glavni „krivac” za moje bavljenje fotografijom i od koje je sve krenulo jeste „Maca i Stari most”.
Koliko je danas “lako” biti fotograf?
– Fotograf je zanimljiv posao, pruža vam da budete uvijek u društvu raznih ljudi, da fotografišete razne stvari, da budete blizu mnogih ličnosti, ali koliko sve to izgleda lijepo i lako, vjerujte mi da nije. Mnoge moje neprespavane noći govore mnogo toga.
Da li si baveći se tim poslom nailazio na neke neugodnosti i da li je to isplativ posao?
– Hvala Allahu nisam imao nikad neugodnosti, za razliku od drugih fotografa. Sa svima gledam da budem fer i korektan. Posao se isplati ako te raja upozna i ako “razviješ” posao. Da bi bio fotograf moraš dosta uložiti u sebe, a zatim i u opremu. Moraš da budeš psihički i fizički spreman na razne prepreke.
Kako komentarišeš svakodnevnu najezdu fotografa?
– Svi fotografisanje vide kao zanimljiv i lagan posao, i tu se javlja ta “najezda”. Međutim, kada pokušaju da fotografišu neke stvari, vide da to nije nimalo lako. Nisam od onih što se bune i što “pljuju”druge, kako bi ostali oni na vrhu u svom poslu. Uvijek mi je jedno u glavi: „Svak’ ima svoju nafaku”.
Iako je konstantno niču mladi fotografi, tvoja FB stranica broji veliki broj članova ljudi koji podržavaju tebe i tvoj rad. Znači li to da ljudi ipak znaju prepoznati kvalitet?
– Za nekih petnaestak dana moja stranica je skupila blizu 3000 članova, kojima se ovim putem zahvaljum od srca. Podržavaju me iz dana u dan, a ja se trudim da im putem fotografija prenesem realnu sliku svijeta. Vjerovatno da znači i da je javnost zaista relevantan kritičar, fotografišem razne motive, i svako sebi pronalazi barem jednu fotografiju koja mu odgovara.
Pored svijeta estrade i zabave, osvanule su tvoje fotografije iz Srebrenice, koliko je bilo teško prenijeti sve emocije na fotografiju?
– Iskreno da kažem, veoma teško. Znati da moraš da čučnes pored majke koja je izgubila svoje dijete, muža i da napraviš fotografiju… Čuješ njen jecaj i vidiš bezbroj suza, srce te zaboli do te mjere da ne možeš da obavljaš svoj posao kako treba, nego spustiš aparat i proučiš Fatihu.
Pomoć ljudima
Osim Srebrenice koja budi najjače emocije, fotografisao si i katastrofu koja je zadesila BiH u maju.
– Naravno da nije ni to bilo lako fotografisati, al’ u Zenicu (Topčić polje, Nemilu i selo Bistrica) sam otišao više privatno, nego poslovno. Otišao sam da ljudima pomognem, onoliko koliko mogu. To ništa ne bih uspio bez dva momka koja su mi pomogla, Amela Dedića i Huseina Hodžića. Oni su to sve organizovali, i otišli smo da pomognemo mnogim ljudima koji su ostali bez svojih krovova. Ne mogu vam opisati kuda smo sve prošli da bi stigli do sela “Bistrica”, ali kada smo pomogli tim ljudima, srce je postalo još veće.
Izložba svojih fotografija
Koji je tvoj cilj u svijetu fotografije i da li u skorijoj budućnosti planiraš prirediti izložbu svojih fotografija?!
– Jedini cilj mi je prikazati ljudima ljubav koju imam prema fotografiji, to je primarno. A kada govorimo o izložbi, iskreno govoreći prije nekoliko dana sam upravo razmišljao o tome. Mišljenja sam kako bih trebao sačekati još mali broj fotografija, kako bi izložba dobila veliku svjetlost.
