Nedjelja, još kišna…a radna. Intervju sa Mirzom Šoljaninom baš i nije nagovještavao da će dan biti zanimljiv. Da pogrešno ne budem shvaćena, Mirza je mladić za kojeg će svako reći da nosi kućni odgoj, prijatan i uvijek blago nasmijan. Momak koji vas neće ružno pogledati, a kamoli nešto tako i reći. No, iskustvo i prijašnji razgovori s njim su bili inertni, pa drugačije ništa nisam ni očekivala.
Međutim, čuda gle… U jednom od sarajevskih restorana gdje smo dogovorili intervju ušao je mladić, nasmijan…a njegov sjaj iz očiju izbijao je nadaleko. Pogledam malo bolje…Mirza… ulazio je kao da poskakuje od sreće. Pozdravili smo se i sjeli.
Znamo se godinama, pa smo prve minute proveli u prijateljskom razgovoru. Kako je vrijeme proticalo tako sam ja bila sve više zbunjena. Preko puta mene nije sjedio onaj šutljivi momak iz kojeg je trebalo kliještima vaditi riječi…ovaj je pričao i usta nije zatvarao. A ja… da, bila sam pozitivno iznenađena njegovim smislom za humor. Mislila sam da ovu karakteristiku ne posjeduje. I nije onaj Mirza. Ovaj novi…ima i šarma, i duha, i stila…
Obično je ljubav ta koja pokreće ljude, pa je to bilo i normalno da ga pitamo.
– Da, ljubav je pokretač svega. Najbitniji vitamin koji nam treba. I mene ona definitivno pokreće, ali ne nova… – kazao je Mirza a kada je vidio da su se moje zjenice raširile nasmijao se i rekao:
– Ljubav prema muzici me definitivno pokreće. Da je neka žena ne bih bio ovakav jer kad imam nekoga, a oduvijek sam imao duge veze, maksimalno se dajem toj osobi i svu energiju usmjerim njoj. Nikada nisam hrlio ka ženama, daj da ih imam i da pišem reckice koliko sam ih odveo u krevet. Nije da ja to osuđujem, ali živim totalno drugačije. Ako je moja ljubav usmjerena prema ženi da to bude jedna žena. Kad je poklonim očekujem da se i meni istom mjerom, u najmanju ruku, vrati. Sada sam po prvi put potpuno sam i mogu se okrenuti muzici. Trenutno ne vidim nikoga pored sebe jer sam nedavno izašao iz jedne duboke emotivne posvećenosti i jednostavno mi treba energije da smirim svoje emocije i da onoj sljedećoj koja stane ispred ili pored mene da joj mogu reći jeste samo za nju i da će to biti samo za nju. Ali tražim i više nego što ja njoj mogu dati, a dajem kompletnog sebe – pojasnio je svoje novo stanje popularni pjevač.
Raspričao se Mirza kako najljepše dane provodi u društvu Hamze i Asje, i da ga upravo bratova djeca najbolje opuste. S malim Hamzom zna satima sklapati lego kocke, a sada u Sjenicu ne smije otići bez plavih lego kockica. Kaže, ne može praviti crvene ili žute ili zelene avione. Oni su plavi. Princeza Asja mu je kao apaurin. Još ne zna pričati, ali kroz smjeh Mirza dodaje da je tek nagrabusio kad ona progovori. A opet u Sarajevu sve svoje slobodno vrijeme provodi sa mlađom sestrom koja već neko vrijeme živi i studira ovdje.
Pričao je i o svojoj prvoj ljubavi – rukometu. Mislio je da će na tom polju ostvariti velike uspjehe, i bio je uporan. Čak je jedno vrijeme iz Sarajeva znao otići u Sjenicu na utakmicu i vratiti se nazad. No, muzika je ipak bila “glasnija”.
– Kao mali igrao sam se sa starim pločama…i kao sada da vidim omote “Bijelog dugmeta”, “Crvene jabuke” i Zdravka Čolića… morao sam ih kriti od oca koji nije volio tu vrstu muzike i ni danas ne priznaje nijednog pjevača osim Šabana Šaulića i Safeta Isovića.
Pa ni tebe?
– Ni mene. Amidža je mene okrenuo na svoju stranu. On je slušao i svirao rok… To je najljepše doba one moje male čaršije, kada je svaka klupa u gradu imala svoj bend. Čitav grad je bio u tom nekom filmu, muzika je određivala i modu i muzički stil…duge kose, kožne jakne, martinke… Pa tako sam i ja kao klinac na svojoj maloj plastičnoj gitari imao koncerte.
Jesi li i imao dugu kosu?
– Ne. Ovo je najduža kosa koju sam ikada u životu imao.
Kažeš amidža te muzički usmjerio. Čini se da daidža, a malo je onih koji znaju da ti je to Čazim Čolaković, baš i nije imao uticaja?
– Da. On je daidža mojoj majci a njen daidža je i moj. Moram reći da sam njemu strašno privržen, ali nije se mješao u moj muzički pravac. U to vrijeme nisam ni slušao narodnjake. Imalo je pjesama koje volim, nije da sam ograničen u muzičkim stilovima, ali…
Nemoj nam reći da ne znaš nijednu daidžinu pjesmu?
– Naravno da znam, i moram reći da na svakom nastupu zapjevam “Zašto me ostavi ti” ili “Je li Sjenica gdje je nekad bila”.
Koliko ti je podmoglo ili odmoglo to što ste u rodbinskoj vezi?
– Kada sam došao u Sarajevo živio sam u njegovoj kući, i kada bi on došao iz Njemačke maksimalno smo vrijeme provodili zajedno. Moram reći da smo nas dvojica znali napraviti masu nekakvih ludih, međutim u tom marketinškom smislu nismo to koristili. Vjerovatno da sam rekao treba mi, hoću siguran sam da bi on svim silama stao iza mene. Doduše, znao je nekad i bježati od mene i ostaviti me u suzama i to mu nikada neću zaboraviti iako je bilo davno…kada su on i Halid Bešlić dolazili kod moje nane i bježali sa mojim starim na skijanje… a ja tužan ostajao i ispraćao ih pogledom…
Mirzina karijera je počela puno prije nego na šou “Zvijezda možeš biti ti”. Sa društvom je učestvovao na nekoliko karaoka, a te zabave su ga odvele i na razne festivale poput Starog Grada u Novom Pazaru 2005. godine, potom mostarskom “Melodije Mostara”, Srpski radijski festival… Uporedo je svirao u bendu “The Club” u tada najpopularnijem klubu “The Club” ili kako su ga raja voljela zvati kod Bičakčića.
Svirao je i čekao svojih pet minuta. U Budvanski festival je polagao velike nade. Aleksandra Milutinović i Leontina su mu uradile pjesmu “Od najbolje si najbolja”. Tada je shvatio da nije presudna samo pjesma već puno faktora da bi se nešto desilo… Nekako nije imao ni snage ni volje pa je, veli, batalio estradu. Otišao je za Beograd, gdje je živio neko vrijeme a onda se i vratio u svoju rodnu Sjenicu. No, Sarajevo ga je zvalo, pa je ponovo spakovao kofere i u šeher stigao kako bi se školovao… Ali umjesto u amfiteatar, Mirza je otišao na audiciju “Zvijezda možeš biti Ti”, na koju su ga prijatelji prijavili.
I tu njegova karijera ali i kompletan život dobijaju novi smisao. Preko noći Bosanci su poludjeli za njim. Za ovih šest sezona niko nije uspio napraviti euforiju kakvu je on tada napravio.
– Nekako se tada sve brzo desilo. Jednostavno nisam bio svjestan svega šta se dešava oko mene. Nisam u životu želio biti selebriti, niti neka poznata ličnost koju će zaustavljati i prepoznavati na ulici. Moja jedina želja je bila da iz pjesme izvučem maksimum, da iz nje izvučem emociju i prenesem je na druge. Najveći mi je uspjeh kada se mojim stihom mladić obraća djevojci, kada u svojim bitnim momentima života zapjevaju moju pjesmu, da mi neko kaže da ga je pjesma dirnula u srce…e tada znam da sam uspio…a ne to što će neko u prolazu reći evo onog malog sa Hayata, znam ga sa televizije, evo ga pjevač… Volim da zadržim ljude, svoj normalan život i stalnu kolotečinu – kazao nam je Mirza.
No, htio ne htio i prepoznavali su ga na ulici, zaustavljali, tapšali po ramenu i dobacivali…a isto tako imao je privilegiju da na samom početku svoje karijere stane rame uz rame sa velikim estradnim imenima, i što je još bitnije radi s njim.
– U šou pjevaš tuđe pjesme ljudi koji su već našli emociju u njoj a koju ti samo trebaš da prekopiraš i prepoznaš u njihovoj interpretaciji i na svoj način je doneseš publici. Smatram da je to puno lakše nego kada čuješ pjesmu u čiji film trebaš da se staviš i “prešaltaš” u tuđi život ili u njoj nađeš dio svog života pa da čitavu tu pjesmu okreneš ka tome…i onda ti dođe neko koga si ti gledao sa poštovanje, sa divljenjem gledao kako on stvara svoja djela…i jednostavno te pita “sviđa li ti se ovo”…E tek tada sam počeo da živim ono što sam godinama čekao da mi se desi…da počnem da se bavim muzičkom industrijom. Još uvijek mnogo dugujem onima koji su bili na samom početku tu Hari, Peca, Mahir i Maya Sar… Pa onda saradnja sa Ninom Badrić koja čini mi se tek sada dobija svoju jačinu. To je za mene sigurno posebno mentalno emotivno stanje kada si sa tim ljudima u studiju i znaš da će da se desi nešto o čemu će se pričati kada pjesma izađe, pa i deset godina kasnije spominjat će se.
Uspio si doći do najvećih… S kim bi volio sarađivati?
– Volim talijansku muzičku scenu, tako da su moji snovi tamo…a hoće li se oni ikada ostvariti ne znam…ali ako ne sanjam, sigurno neće. Tako da imam želju sa milanskom Scalom, Erosom Ramazzotijem…
San Remo?
– Samo jedan od snova?
O čemu još sanjaš?
– Još tražim način i najbolji put. Uvijek dajem maksimum, ali definitivno nešto o čemu sanjam je hit album, da svaka pjesma doživi uspjeh i ne ostane u zaboravu.
Ljudi se žale da je teško naći pjesmu. Imaš li i ti isti problem?
– Problem je naći sebe u pjesmi. Nije problem naći generalno dobru pjesmu. Isto kao kada kupujete garderobu jer možete imati Cavalia ili Gabanu ako vam to ne stoji, i možda je baš Riplay majica prava za vas.
Jesi li pronašao svoj brend?
– Ne želim se držati stereotipa. Kako ne u modnom svijetu tako ni u muzičkom smislu. Volim raditi sa raznim autorima. Pa, što da ne…okušat se i u nekim drugim žanrovima. Neću praviti radikalne promjene i otići u narodnjake, ali ću svakako koketirati u muzici…u ovom poslu se najviše trguje emocijama, a ja ne znam koja pjesma iz mene može izvući onu najsnažniju.
Vratimo se na majice… Hoćeš li tokom svjetskog nogometnog prvenstva nositi Džekin dres…
– Rado. Ali ga nemam. Nemam nijedan dres, ali možda mi neko od prijatelja posudi…
Nemoj reći da ti Džeko, šta ti on dođe šura, jel, nikad nije dao dres?
– Jeste…ali kako mi ga on da tako mi ga neko uzme baš iz tog razloga šura ti je daće on tebi novi…
Pratiš li nogomet?
– Naravno. Nema čovjeka u BiH, pa ni u Sandžaku koji ovaj mjesec neće biti uz naše Zmajeve. Džeko će definitivno biti taj koji će nas predvoditi, i svim srcem ću biti uz njega i ostale momke. I ovo nije igra njih 11 ili njih dvadeset i nešto koliko ih je Pape odveo u Brazil, već svih nas. Svi čekamo šta će se desiti a znam da će Džeko opravdati ono što zaista jeste.
U kakvim si odnosima sa Džekom? Kružile su svakakve priče, a i “Express” je pisao o tome da si u braku sa Džekinom sestrom bio pod njegovim ali i pritiskom njenih roditelja. Koliko ima istine u tome?
Definitivno to nije istina. I Merima i ja smo kao odrasli ljudi ušli u cijelu tu priču. Niti nas je iko mogao natjerati na brak, a naročito mješati nam se u našu zajednicu…evo iako sam rekao da neću više govoriti o tome i da će kod Igora biti prvi i posljednji put da pričam o tome čini se da to ne mogu održati. To je jednostavno naš zajednički neuspjeh. Ne mogu kriviti ni nju, a u potpunosti ni sebe. Oboje imamo pojednaku krivicu.
Smetaju li ti priče da si se oženio iz interesa?
– Znam da je ljubav kako s moje tako i s njene strane bila velika i iskrena, i definitivno ne bismo bili pod zajedničkim krovom da to nije tako. Znam da mi je savjest čista, a nije da me ne pogađa. Najbolje će vrijeme demantovati.
Kažu da je muškom umu razvod jednak šok i stres kao i smrt dragog prijatelja ili otkaz na poslu. Jesi li puno patio?
– Da se ne lažemo jesam. Da…pogodilo me i to je bio najveći šok koji me je pogodio u životu. No, život se uči. Nema osobe koja tu može apsolvirati. Svaki dan je neka nova lekcija.
Na šta najviše trošiš novac?
– Na auta.
Šta voziš?
– Trenutno neki mercedes.
Uživaš u vožnji ili divljaš na cesti?
– Kako kad. Zavisi od raspoloženja. Volim da divljam i svako malo mi stižu kazne zbog brze vožnje, a opet ima momenata kada mi godi lagana vožnja i neka balada tiho da svira.
Koja je najveća brzina koju si razvio?
– Nisam preko 300/h.
Kakav si u kuhinji?
– Dobar. Znam jaja na sve načine da spremim…na oko, i tvrdo i meko kuhano, kajganu, omlete… Šalim se. Znam sve šta mi gdje stoji.
Koliko polažeš na svoj vanjski izgled?
– I to kako kad i zavisno od raspoloženja. Trudim se da ispoštujem svaku situaciju i da prikladno budem obučen, ali moram reći da mi nekad to stvara opterećenje… Ako danas imam dva ili tri snimanja, pa ne mogu biti u istom, a šta obući…baš te nekad smori. Zato uživam u danima kao ovaj kad sam totalno opušten.
Kako opisuješ sebe?
– Uhvatim sebe da tražim perfekciju, a to ne mislim da mi je vrlina već mana jer život nekako treba shvatiti paušalno… a vrlina mi je to što sam uvijek za svoje prijatelje pune duše i punog srca tu u bilo koje doba za bilo šta. Stati pored nekoga kada mu treba, dići ga duhovno dati mu snage i energije ne može se ničim platiti i da je to mnogo skuplje i više nego se može platiti. Jer materijalno je najlakši vid pomoći
Koje državljanstvo imaš?
– Čekam bosansko. I ponosno ću ga nositi. Za sada imam srbijansko.
Nerealno je pričati o Sava centru, ali ne i Domu mladih
U posljednje vrijeme muzika ga najčešće vodi ka Srbiji. Pjesma “Duše su se srele” sa Ninom Badrić otvorila mu je vrata tamo gdje se uopšte nisu ni nadali. Nakako ako se u muzici može kalkulisati, računali su na bh. i hrvatsko nebo, a pjesma najveće uspjehe niže upravo po srbijanskim. Nakon prvog nastupa uslijedili su novi i novi, tako da ih priroda posla u posljednje vrijeme stalno vodi tamo. Iako su srbijanski menadžeri mišljenja da bi Mirza mogao raditi Sava centar, on smatra da je još uvijek rano za takvu avanturu.
– Nije realno pričati o Sava centru. Realno je pričati o Domu mladih što je neki moj prvi cilj i želja da u skorije vrijeme uradim. Prvo moram pospremiti u svojoj bašti i zadovoljiti našu publiku pa oda krenuti dalje.
