O životu Ružice Sokić kao o glumici mnogo toga znamo, ali o privatnom životu i o onome kakva je ona bila u suštini, najbolje zna njen suprug koji je odlučio javno da govori o tome.
“Samo da me ne zaboraviš”, bile su posljednje riječi dive jugoslovenskog glumišta Ružice Sokić koje je uputila suprugu Miroslavu Lukiću na samrti. Sa suzama u očima ove riječi on i danas pamti, a tihim glasom kaže da se trudi njenu posljednju želju da ispuni.
– Trudim se da je ne zaboravim. Samo se trudim. Valjda sam uspio. Želim da to ostane i poslije mene. Da fondacija živi.
U stanu u Krunskoj uspomene su na svakom koraku. Iako Ružice Sokić već godinama nema, suprug je čuva od zaborava. U njenu čast osnovao je fondaciju koja nosi njeno ime, a njene fotografije, nagrade, slike su svuda po stanu.- Uvijek je vidim sa njenim ruksakom na leđima koji je pun djela koje igra tog momenta. U kući su svi stolovi uvijek bili puni djela. Igrala je po desetak predstava istovremeno. Stalno je čitala – kaže sjetno Lukić i dodaje:
– Znala je da izazove humor. Ali humor se izaziva i sa strogim izrazom lica. Ruža je bila ozbiljna, ali je bila dobre naravi. Kada počne da se bavi svojim poslom, bilo je opasno ubaciti se u njen vidokrug. Ako nije išlo kako treba, onda je bilo i malo nervoze.
Kada ju je prvi put vidio, on je znao da je Ružica njegova ljubav. Poštovanje, razumijevanje i ljubav sačuvali su njihov brak.
– Znali smo se. Sviđali se. Bio sam dosta po pozorištima. Jednog ljeta smo se našli na Kopaoniku zajedno. Riječ po riječ, rodila se ljubav – prisjeća se Lukić i otkriva da su je srećnom činili pozorište i putovanja.
– Voljela je da putuje. Obilazili smo cijelo Sredozemlje, putovali do Afrike. Dosta sam ja bio poslovno vezan za putovanja. Išli smo svuda. Bili i do Zimbabvea – kaže Miroslav, koji je u stopu pratio Ružicu.
Iako je bila dama starog kova, uvažena od svih, bila je poštovana od političara, uglednih ljudi, ali najviše je voljela kada je zaustave na ulici obični ljudi i udjele joj kompliment na račun njene glume.
– Voljela je svijet koji sretne na ulici. Svi saobraćajci su je znali. Oni su je zvali „Ružica nacionale“. Bila je vrlo otvorena da sa svakim razgovara, da se nasmije – kaže Miroslav.
Vodili su harmoničan život. No, kao i u svakom braku, postojale su čarke.
– Znali smo da se posvađamo, pa ona napravi frku: „Gdje su mi naočare, tu sam ih ostavila, a ti si pravio red. Šta si uradio s tim naočarima. Nemoj da ih sklanjaš“. Bile su to svađe i oko ključeva, ali i oko toga gdje mi je odijelo – kaže kroz osmijeh Lukić, a potom dodaje:
– Nije shvatala da je bolesna. Ni ja nisam prepoznao da je toliko bolesna. Imala je operaciju 2012. godine i uslijedila je neugodna situacija. Trebalo je da uslijedi rehabilitacija i tada više nije igrala. Pokušala je još jednu predstavu da odigra u januaru 2013. godine. Mučila se s njom dosta. Nije mogla da se sjeti teksta pa je imala šaptača. Bilo je jasno da više neće moći da igra i da se s njom nešto dešava. Ali smo mislili da se to dešava ljudima u tim godinama i da se javlja zaboravnost. Nekad se to zove demencija, nekada Alchajmer. Vodio sam je na razne preglede. Tek krajem 2013. godine na Neurohirurškoj klinici se jasno vidjelo da je veoma bolesna. Nažalost, ili hvala bogu, nije se dugo mučila. To su bolesti koje mogu da traju i da budu mučenje – drhtavim glasom za “Blic” kaže Lukić.