U prostoru bekstejdža na koncertu Halida Bešlića na Koševu uočili smo i Harisa Džinovića koji je čekao na svoj red za izlazak na binu. Dok je ćaskao sa kolegama, uzgredno se pozdravljajući sa poznanicima u prolazu, čašu nije ispuštao iz ruke. Ćeifio je u vrijeme čekanja. Ništa neobično.
A ono što je bilo neobično jeste priča koju smo čuli od njegovih znanaca da je kazao da u ovom gradu on nema nikoga, misleći na one koji su mu mogli pomoći da njegov stan u Skerlićevoj ulici ne ode u vlasništvo tamo nekom. I ako je tako ima pravo. Jedno od najvećih ex. jugoslovenskih estradnih imena, kakav je Džinović doživio je da se nema kome obratiti ili bolje reći da niko nije pomislio na njega, vjerovatno pridržavajući se one stare narodne poslovice koga nema blizu tebe, bez njega se može.
A ti koji su pratili poslovicu vjerovatno nisu upućeno da je Haris vrlo čest gost svoga grada koji ga i danas voli i veliča njegova djela na svakoj zabavi, svirci, pa i onoj na kojoj je nastupio te noći pokazavši svu raskoš svoga glasa i dokazavši koliko je omiljen među poklonicima pjesme.
