Alen Islamović je odmarao u Italjii, a pjevač je sa porodicom i prijateljima boravio u Livinju u Italiji. Tema koja je bila neizbježna je novogodišnji nastup u Budvi i medijska prašina koja se podigla nakon što je objavljen snimak sukoba između njega i Mladena Vojičića Tife.
O tome ali i o budućoj karijeri, planovima, te koliko prati današnju muzičku scenu razgovarali smo sa ovim pjevačem „Bijelog duglemta“.
Da li je prijao odmor u Italiji nakon brojinih koncerata?
-Kako da ne. Ja uživam sa porodicom i trudim se da sa njima provedem svaki slobodan trenutak. Ranije su mi mnogo nedostajali tako da sad sve to nadoknađujem. Danas je svijet prepun budala, pa ih je najbolje negirati i izbjegavati. Skijanje svi volimo i već više od 25 godina raspuste provodimo na skijalištima po Evropi. I meni treba raspust i odmor.
Turneja „Bijelog dugmeta“ traje. Šta je najljepše na koncertima?
–Najljepše je biti na bini, otpjevati svoj dio koncerta i otići sa svojom suprugom negdje na piće, u neki svoj mir. Ako supruga nije sa mnom onda je najljepše otići sa prijateljima na neko zavučeno mjesto i večerati u tom gradi gdje je koncert. Ja na koncertima dajem sto posto sebe! Kod mene nema foliranja, zamuckivanja, zaboravljanja nekih djelova teksta, ili da nekoga okrivljujem što je plafon dvorane u kojoj sviramo ružičast. Ja nemam halucinacija, niti me prate duhovi prošlosti kojih se moram plašiti. Ja sam ostao doslijedan sebi i čvrsto stojim na zemlji.
Danas na koncerte „Bijelog dugmeta“ dolaze tri generacija. U čemu je tajna pjesama koje traju godinama?
–Tu postoji neka tajna veza. Kad sam došao u „Bijelo dugme“ rekao bih da sam već bio izgrađen i popularan dečko koji je u „Divljim jagodama“ otpjevao fantastičan album „Motori“. Došao sam kod Bregovića već kao izgrađen vokal, i terenski i studijski. Što kaže Goran, imao sam izgrađenu infrastrukturu. Sa ljudima koji znaju šta hoće u životu lako je surađivati i dogovarati poslove. Goran je u to vrijeme pisao fantastične pjesme za generacije koju sa mnom dolazile na koncerte i slušale „Bijelo dugme“. Generacije fanova se stiču godinama, mijenjaju se vremena i tehnologije, video i audio proizvodnja. Danas je mobilni telefon sve, u trenutku možeš biti svugdje i nigdje, u zavisnosti šta izabereš i koliko si sposoban da lažeš. Danas nema takvih pjesma kakve je izbacivalo „Bijelo dugme“, i te su pjesme postale kao droga. Čim si počeo čačkati po njima malo po malo si se „navlačio“na njih.
Koliko su vas omeli natpisi nakon koncerta u Budvi, i medijska prašina koja se podigla nakon priča o tuči sa Mladenom Vojičićem Tifom?
–Ma, ne može mene ništa izbaciti iz mog mira i uživanja sa porodicom i prijateljima. U Livinju, mjestu na granici između Italije i Švicarske je bilo sjajno, snijega kao u bajci. Vrijeme je bilo sjajno, sunčano, staze odlične. Porodica, prijatelji i ja obožavamo italijansku kuhinju, rajska vina i tih deset dana supruge su uživale u skijanju i šopingu, a mi muški u našim delicijama. Nekad se u hotelu nađe gitara, pa bismo napravili dernek. Morate znati da u rokenrolu ima raznih ljudi, rok je sazidan na takvim temeljima kakvi su ti tipovi. S jedne strane postoje pametni, simpatični, talentirani, lijepi, pristupačni, seksipilni, profesionalno se odnose prema poslu. S druge strane furaju narkomani, alkoholičari, banditi, razbijači, lažljivici, prevaranti, rok tipovi koji su stalno u sukobu sa zakonom. Oni su rasturači svojih i tuđih života, brakova, egoisti, bolesnici kojima treba prikačiti psihijatra 24 sata. Njima se uvijek priviđaju čudesa, zvijeri, neprijatelji, duhovi. Takvi u rokenrolu pretežno završe smrću, jer nemaju hrabrosti da žive i nemaju nikoga oko sebe. Oni nemaju prijatelja. Postižu najveću slavu kad se ubiju i, iskreno rečeno, to su kukavice. Ali,šta možemo. Sve je to rokenrol! Ja uživam u rokenrolu bez obzira što ima pesticida oko mene (smijeh).
