Pa iako ponekad nevoljko daje intervjue za raznorazne medije čiji novinari ga konstantno salijeću je, kako kaže, nema se uvijek šta reći za javnost, sa Halidom Bešlićem svaki put je zanimljivo porazgovarati. Ovoga puta za priču za “Express” itekako je bilo povoda jer bliži se njegov veliki koncert na stadionu Koševu 22. juna, ali i da nije tog, kako svi predviđaju, velikog spektakla, sa najvećom balkanskom folk zvijezdom vrijedilo je prozboriti koju….
I, kao što smo i navikli, dok drugi svoju priču počinju okolo naokolo, kao kiša oko Kragujevca, Halid je direktan…
– Svi oko mene su veći optimisti i misle da će Koševu biti puno. Ja sam možda pesimist, ne zbog toga što nisam siguran u sebe i u ljude koji su u ovom velikom projektu uz mene, nego se ovaj koncert radi u najgorem mogućem trenutku. Prvo, pogledajte ovo vrijeme, kiša pada svaki dan. Mi ćemo svirati i pjevati i da “ćuskije padaju”, ali kako će se to odraziti na posjetu? Onda, raja nema para, kokuzluk je opšti, a mi radimo komercijalni koncert. Stalno štrajkovi, protesti pred Skupštinom…. kome je do pjevanja? Mada, čini mi se, da se samo ja bojim Koševa, niko drugi.
A onda dolaze vijesti o prodaji ulaznica o Halidu se polako vraća osmijeh na lice. Interesovanje je veliko, kao što se i očekivalo, jer i pored svih životnih problema kojih je, eto, Halid itekako svjestan, masa će ipak pohrliti na Koševo, na njegov “koncert života”.
– Pa, moram ovo nazvati koncertom života, jer za života sigurno ovako nešto neću više raditi. Ne kažem da neće biti nastupa pred velikom brojem ljudi, na trgovima, pa i na stadionima, ali ovo više ne.
Mnogi su mišljenja da je zakasnio sa Koševom…
– I ja mislim da sam zakasnio. Mogao sam, možda i morao raditi Koševo prije deset, pa i 15 godina. Neki kažu da sam trebao i prije rata, ali ja nisam imao ambicija za to. Nakon rata, ambicija se javila. Mnogi su me na to nagovarali, ali nekako mi se uvijek činilo da nije pravo vrijeme. Onda, govorio sam već, kolege su uvijek prije mene rezervisale stadion, a održati dva velika koncerta na Koševu za jedno ljeto je previše. I eto, sada, 22. juna, ja i moja raja na Koševu…
Koševo je zapravo Vaš domaći teren, kao i Papetu…?
– He he he, nemam komentara na to.
Pa nije valjda Bilino Polje u Zenici?
– He, he, he…pa nije, sada igramo na Koševu!
Vi ste generacija sa Safetom Sušićem, i dobar prijatelj…?
– Ja sam malo stariji, ja sam generacija njegovog brata Seje.
Mnogi se sjećaju Halidove priče kada je sa majkom prvi put došao u Sarajevo, autobusom sa Romanije i onog detalja kad su mu se, izlazeći iz autobusa, prosule kruške po ulici…
– Da, bio je to moj prvi susret sa Šeherom. A zanimljivo je, kad već pominjemo Papeta i fudbal, da sam ja te hefte prvi put otišao na utakmicu na Koševo. Igrali su Sarajevo i OFK Beograd. Sarajevo sa Hesetom Ferhatovićem, a OFK-a sa Šekularcem, koji se bio vratio iz inostranstva, ali ne u Zvezdu nego u OFK-u. Tada sam ih vidio prvi put uživo. Slušao sam radio prenose, znate ono “dok Ferhatović izgubi loptu, slušajete muziku iz studija”. Za mene je bilo fascinantno gledati ih. Kasnije sam obojicu upoznao, družili smo se…
Bila su to neka lijepa, romantična vremena, kojih se Halid sa nostalgijom sjeća. Danas, sve je drugačije. Ono što ga najviše ljuti je što BiH previše zaostaje za svijetom…
– Posao me vodi svuda po svijetu. Obišao sam zemaljsku kuglu nekoliko puta. Kada odem vani, na Zapad, ja se odmorim. Sve je u redu. A kod nas, jad i čemer. Pratim političku situaciji, naravno. Uvjeren sam da ćemo teško napredovati sa ovakvim državnim uređenjem, ustavom. Pa to nema nigdje. Samo se vrtimo u krug, ništa se ne riješeva. Pa kako će na jednog zaposlenog da bude jedan penzioner?
Nedavno ste pjevali u Skandinaviji pa u Kanadi. Koncerti su bili sjajno posjećeni?
– Pa moram reći da su bili posjećeniji nego ikada. Mi pjevači inače živimo od dijaspore. Ja možda imam nešto više domaćih nastupa nego drugi, jer sam ja, ako nije neskromno, ipak poznat u širim razmjerama, ali generalno dijaspora nam znači život. Pa i čitava država živi od toga kada dijasporci dođu na godišnji odmor u domovinu.
Kako sada, sa ove vremenske distance gledate na koncert u Beogradu, u martu?
– Mislim da je najprije odabran krivi datum. Ja sam želio da to pomjerim na jesen, kad se novi album malo zavrti, ali opet, novo odgađanje bi donijelo nove priče kako, eto, Halid ne želi da pjeva u Beogradu, što nije tačno. Menadžemnt koji je radio koncert potpuno je podbacio. Kao da su namjerno radili na našu štetu. Onda, mene nije bilo tamo više od 20 godina. Ljudi su znali i znaju moje pjesme, ali nisu vidjeli lik. To sam primjetio kada sam boravio u Beogradu par mjeseci prije koncerta. Šetao sam gradom, ali me niko nije prepoznao, zaustavio. To je, u Zagrebu na primjer, nemoguće. Koncert sam po sebi je bio odličan, ali one ambicije o dvije Arene su bile nerealne.
Međutim, novi pozivi iz Srbije stalno stižu…?
– Stalno. Imam poziv za nastupe po trgovima u nekoliko gradova. Zvali su me da nastupim u Novom Sadu, na Petrovaradinskoj tvrđavi sa tamburašima. Pjevaće i Zvonko Bogdan. Onda imam pozive i iz Mekedonije, iz Prilepa na veliki festival na kojem će pored mene nastupiti Vlado Georgijev i Goran Bregović. Zovu me iz Hrvatske, Crne Gore…
