Još neko ko je svoj rad “utopio” u ozbiljne muzičke vrijednosti je Halid Muslimović. Jedan od onih koji je uživao u ekstremnoj popularnosti zajedno sa Lepom Brenom naprosto je u predratnom periodu “harao” ex. jugoslovenskim prostorima, pa i šire.
“Plavi čuperak” tako su ga zvali, a ja ga se sjećam bez tog čuperka. Pjevača kojeg sam prvi put vidjela u maloj Aleji na Ilidži gdje je svirao orkestar Ibre Mangafića. Slušajući ga dok je pjevao rekla sam Ibri: “Ovaj momak će biti zvijezda”. I onaj kome sam govorila i moj suprug koji je bio sa mnom, a muzičar je nasmijali su se. Uspostavilo se da sam bila upravu.
A onda je uslijedila sva ta već pomenuta euforija oko njegovih hitova i njega samog. Nakon ratnih zbivanja pokrenuo je svoj novinsko – diskografski posao. Počele su i turneje i, ruku na srce, mnogima je pomogao. Prisjetih se u ovom momentu boravka ekipe pjevača i muzičara na turneji po Krajini. Odveo nas je u svoj Prijedor. Samo sa koliko ljubavi nam je pokazivao sva mjesta gdje je bila nekada njegova kuća, a sada, kako nam je tada kazao, samo rosna livada. Sve porušeno u ratu. Osjetila se ta njegova ljubav u svakom momentu prema rodnom kraju, prema svakom kamenu u njemu. Kazivao je kako će u budućnosti opet tu nići veliko zdanje, veće nego što je nekada bilo. Gledali smo ga sa nevjericom. I tako bi, kako kazah. I neka je. Mnogo mi je drago.
Netom te 2002. godine održao je i solistički koncert u Zetri. Obilježio je svojih 20 godina provedenih na estradi. Ne sjećam se da je do tada jedna muzička manifestacija izazvala toliku medijsku pozornost. Na press konferenciji su se našli novinari iz Srbije, Hrvatske, BiH… kako pisani tako i elektronski. I svi su komentarisali da je na koncertu bilo naj. I jeste, pokazao je i tog puta da mu je stalo do publike. Govorilo se da nije vrijeme za velike koncerte a on je opet, s druge strane, kazivao kako je slast jubilej podijeliti sa fanovima, sa onima koji ga godinama slušaju i vole njegove pjesme.
Samo nekoliko godina poslije nastupio je i u Goraždu, na otvorenom i još jednom potvrdio koliko publika cijeni njegov rad. Uzalud sve traćarije. Njegove kolege iz branše naprosto uživaju da sa Halidom kao sa “vodicom” osvježavaju usta. On je lakše podnosio laž kazanu o njemu nego oni što su nosili vlastiti kompleks. Ta stereotipna priča Halid dužan, Halid uzeo i slično me često nasmijala jer ti što su pričali kada bi se on pojavio dočekali bi ga kao da je sišao sa kraljevskog pijadestala.
Trenutno Halid osim što “tezgari”, radi na svom zdanju u Prijedoru, dovodi pjevače, kolege sa estrade da gostuju kod njega i plaća ih. Ugošćava ih. Pa i one koji samo svrate da prenoće u njegovom hotelu. Njegovo uho i previše čuje. Čak prelazi i preko nadimka Liso. Mudro šuti, radi svoj posao i kao da ne haje za sve tračarije o njemu.
Ja lično sam bila njegov saradnik prije mnogo godina u njegovim novinama i nikada ni najmanju ružnu i lošu situaciju nisam imala za to vrijeme. Mislim da ga dobro poznajem i samo oni koji ga dobro znaju mogu uzeti sebi za pravo da komentarišu ne samo njega, nego bilo koga. A narod i čaršija, nije džaba kazano, od jedne suze prave sto uzdaha. Čini mi se da Muslimović ne želi da “zarati” sa estradom. Ne postavlja pitanja zašto on i o njemu. Prepušta sve “čovjeku”, onom koji kada dođe u fazu sopstvene nemoći ogovara druge, podsmijava se i “škrguće” zubima. Takvi nikada nisu “veliki” jer siju mržnju među ljudima. Tvrdim da je on drugačiji. Poslije svega što je izgubio ponovo je stekao još više. Izdigao se kao feniks iz pepela jer to je klasični božiji slijed.
