Da bih na tren “zatamnila” likove koji uopšte nisu sretni kada se pomenu u kontekstu istine i “normale” rješih da ove retke posvetim nekome ko ih uistinu zavrjeđuje. A to je Haris Džinović čije pjesme i pjevanje imaju tarapeutsko djelovanje. Baš tako, kažu njegovi fanovi, koji zasigurno imaju “kanalisane” ukuse. Kada bih kratko kazivala, po meni je on pjevač koji u svom opusu nema propusta i ako ih ima, rijetki su!
O ljepoti pjevanja, originalnosti, jednostavnosti… to prepuštam da kažu oni kompetentni. Ja ću da kažem da to što i kako on radi nije samo stvar talenta i potrebe za dokazivanjem. To je on. Dok zabavlja publiku uživa i on sam. A ljudi to osjete jer narod koji zna da sluša vapi za “zdravim” pjesmama jer su siti “ubuđalih” vještačkih zvukova. Često čujem, kažu, Haris ters. A on to opovrgava. On zapravo jeste ters jer se uvijek ljuti na sebe i taj njegov perfekcionizam. Ne znam samo odakle ta energija koja ga gura naprijed i drži na vrhu. Pravi novitete, a ne ponavlja se. Ima tu i stilskih novina i rezova, ne napravljenih “oštro”.
Privatno je ondje gdje su raja. I kada je s njima uvijek je uz njega neki kao usvojen stav da je najvažnije biti normalan. Prije nekoliko mjeseci smo se našli u istom društvu u “Holiday innu”. Svi koji ga znaju vidjeli su ga raspoloženijeg nego ikada. Čak je od mog supruga uzeo harmoniku i svirao. Uživali smo. I nenadano se desilo nepredviđeno mimoilaženje u mišljenjima između njegovog bliskog prijatelja i čovjeka koji je sve to organizovao. Sitnica koja bi nekome bila normalna, njemu je bila kao krupna stvar. Pokupio je društvo, izvinio se i otišao. Takav je. To su neka njegova pravila ponašanja
A kada smo već kod događaja prisjećam se i jednog koji se desio drugom polovinom 80-tih u Njujorku. Gostovao je na tim prostorima mjesec i nešto i naravno slobodne dane koristio za obilazak prijatelja, restorana i zanimljivosti sa svojim muzičarima. Našli su se jedno veče u klubu “Brodvej” gdje je goste zabavljao džezista za klavirom. Crnac koji je bukvalno “razvaljivao”. U trenu je Haris ustao noseći čašu vina u ruci, prišao crnom muzičkom “animatoru”, spustio čašu na klavir, udario po prstima crnca i rekao, naravno na engleskom, da ustane i da mu ustupi mjesto, što je ovaj sa neskrivenim zaprepaštenjem i učinio. Počeo je da svira i da pjeva. U trenu se moglo očitati iznenađenje u očima prisutnih. Dok su muzičari sve nijemo posmatrali sa zaleđenim osmijehom na licu. Takav je i izraz imao i crnac. Kao da se pitao ko je sada ova zvijezda. A ta zvijezda je Haris Džinović koji ima petlju, da ne kažem nešto drugo.
Sada se vraćam na pravi kolosijek stvari. Neko bi iz ove priče zaključio da mu je slava kao obrok za hranjenje sujete. A nije! Po meni je to plasiranje svog umijeća u trenutku kada osjeti potrebu za tim jer on se u tom trenu, po svemu sudeći, ugodno i lijepo osjeća. Da se kojim slučajem to desilo u Sarajevu gdje su njegova raja, najteže bi “prebacili” preko jezika neku lijepu riječ, a tada je pobrao itekakav aplauz.
Priča se posljednjih godina je “mekši”. Godine čine svoje. Ne kažem da zvijezde stare. Kazaću samo da je Haris isuviše inteligentan pa je prihvatio pravila igre bez kojih nema života i tako i dalje ostao uspješan, da ne kažem najuspješniji u svom poslu.
