Kad god dobijem poziv za američku, kanadsku ili australijsku turneju, brk mi zaigra od zadovoljstva, jer znam da se sprema akcija i nova avantura. Ali nije sve baš tako bezazleno i jednostavno kao što se čini…
U mjesec dana proputuješ desecima hiljada kilometara, juriš zorom na aerodrome, čekaš u redovima na silne kontrole, pa presjedanja, pa stižeš u posljednji čas, pa te zaveje snijeg ili mećave ili uragan, pa iza ugla vreba gripa i razne putne bolesti i problemi.
I kad sve to preživiš, stigneš na vrijeme, sjuriš se na binu i, napokon zasviraš, i misliš najgore je prošlo, vidiš nekog od nazovi menadžera kako ti maše i odlazi iz sale sa pazarom. Ili u najboljem slučaju kaže: “jao šta da radimo”? Nismo se baš proslavili. Zaboravio sam da je danas ramazan, post, Božić, skraćeni vikend, oluja, snijeg, zastoj, epidemija šarlaha i velikog kašlja, sudnji dan…
Tako da je najbolje bit’ velika šatro pop, preciznije folk diva, i da te organizatori “ispoštuju” što bi rekli Dorćolci i donesu na prstima honorar na vrata, a ti ga ćušneš pod silikon. Bilo je raznih situacija i dobrih i loših, ali pamtim samo one dobre. A ima ih srećom. Zadnji moji odlasci su bili jako dobra saradnja sa poslovnim promoterima Smajo, Amir, Boban…tako da sam se mogao posvetiti i umjetnosti, opustiti na bini i gledati ljepotice iz publike…Karte i troškovi oko benda su velika zubobolja menadžerima, i oni insistiraju da dođeš sam ili u mini mini postavi, a bend te kao čeka, navježban ko Bon Jovi.
Tako su me jednom pozvali u Njujork na veliki koncert, sa uvjeravanjem da je sve organizovano i naravno bend koji poznaje bolje moje pjesme od mene samog. Par dana sam gluvario po Velikoj jabuci, iščekujući poziv za probu. Dan koncerta se bližio i lagana nervoza rasla. Nazvaše me napokon i na žalost rekoše za probleme, bubnjar se razbolio, klavijaturista razveo, basista uganuo nogu, a gitaristu ugrizao buldog ili ajkula. I naravno nigdje benda, a Kristalna dvorana, pogolema, znam puno ljudi koji će doći i familija. Uh, da se ne obrukam.
Sjedim kod brata u stanu, letargičan i neraspoložen, kad se oglasi zvono na vratima. Otvorim, ispred mene dugokosi mladić, vedra osmijeha i izgleda tinejdžerske rock zvijezde. Kad me je ugledao ispade mu kesa iz ruke i reče: “Uh, otkud ti, nisam očekivao da si tu, a baš mi je drago”.
Mladić se zove Darko Jeličić i bio je pjevač sarajevske grupe “Major” prije rata. Mladi, tek su bili počeli, rat im je presjekao i odnio karijeru. Ali njemu na žalost nije samo karijeru nego i šaku. Pijemo kafu i ja mu se požalim da nemam bend, a da me čeka za dva dana nastup, koji sam najavio bombastično. Pitam ga ima li ideju kako da pomogne. Kaže mi: “Pa ja sviram bubanj!” “Ok, ali kako sa palicama?” Pa zalijepim palicu trakom za pakete, za povrijeđenu ruku, a druga svakako udara jako”.
Ja sam bio u nevjerici ali me je on pozvao da istu večer dođem u Lezbo klub u kojem je imao nastup sa svojim ženskim bendom. I tako i bi. Stojim za šankom, jedini muškarac u kafani i gledam Darka kako energično i maestralno drži ritam. Šankerica slatka, istetovirana, gracioznih pokreta. Iz mene proradio Bosanski galeb i ja usput slušajući muziku počeh da se udvaram izdaleka. Ona se samo smijuljila, a ja sve uporniji.
U jednom trenutku neko me pokucao za rame. Okrenuo sam se i ugledao najveću djevojku koju sam sreo u životu, muških mišića i ljutitog pogleda – “Budi pristojan” je jedino što sam razumio. Sjena se udalji od mene, ja šutke saslušah svirku. Od šankerice ništa, nisam se više usudio ni da je pogledam. Ali sam našao bubnjara. Poslije koncerta idemo kroz grad i Darko mi predloži da svratimo u muzički studio u blizini. Gazda je Marin, mladić iz Bjelovara, producent i gitarista.
Otvoriše se teška vrata, simpatičan čupavac požuri da pruži ruku “Otkud ti. Baš mi je drago. Kako ti se sviđa Njujork?”. “Ma sve je sjajno. Samo imam problem. Imam koncert, nemam bend”. “Pa ako ti treba gitarista, tu sam”. “Znaš li moje pjesme”? “Sve burazzz, ne brini.” I tako sjedimo u studiju pijemo čaj, priča Marino kako su u njegovom studiju snimali prateći vokali Maraje Keri. I mi uz vrući čaj i med uživamo slušajuci opet i opet. Vani kiša i kvalitetno grmi.
U tom trenutku neko lupa na vrata. Ja otvaram i vidim velikog tipa koji nosi u rukama ogromno pojačalo. “Ej Valentino, otkud ti. Dobro nam došao. Ja sam Sale iz Leskovac. Upravo sam svirao sa Kebom u crkvu”. “A šta sviraš”, upitah. “Pa bas gitaru”. “A znaš li moje pjesme”. “Ma, burazeru sve, samo reci odakle počinju”. Shvatio sam da smo upravo sastavili bend. Sale je to isto shvatio, mada je još stajao ukočen na vratima otpuhujući i pridržavajuci kutijetinu.
Tako i bi. Cjelovečernja proba i bili smo spremni za okršaj. A pošto smo sad imali sve, ali ne i ženski vokal, sjedim zabrinut kod brata u stanu i slušam njegovu kćerku kako uporno vježba klavir i sjajno pjeva. “Zana, hoćeš li sa amidžom na binu”. “Još pitaš”, odgovori miljenica familije…I koncert bi. Veseo, raspjevan, ljudi na nogama. Mi smo zvučali kao da sviramo godinama, samo ponegdje pijano. Do duboko u noć. Negdje u zoru smo se rastali i pozdravili. I, na žalost, više nikad nismo zasvirali…jer spontane, slatke, životne priče uvijek imaju takav kraj….