Svetlana Aleksić Seka je napravila svoj lični blog, a naziv njene životne priče je “Dečja duša”.
– Često se sjetim svog detinjstva. Zaista šta god da se dešava, dječja duša, nevina i bezbrižna, naivna i neiskvarena… dijete živi onako kako može, kako mu se pruža i koliko mu se daje… i zadovoljno je. Ne posjeduje u sebi prokletstvo odraslog čovjeka da grabi, gazi… Imala sam priliku, u više navrata, da sama uvidim djecu koja teško žive, koja uvečer ležu gladna, ujutru se bude, a i pored toga sutradan im lice krasi osmijeh. Mnogi od njih su svojevrsni domaćini u svojoj kući, bez jednog od roditelja, pomažući svojoj bolesnoj majci, ocu, baki… – počela je svoju priču Seka.
– Možda sam imala tu sreću u nesreći da strahote rata prođem vrlo mlada, zajedno sa svojim bratom, a zaštićena od strane majke, koja se neumorno trudila da nam ništa ne fali – napisala je Seka, dodavši da je kao djevojčica voljela da ide na koncerte Vesne Zmijanac, Lepe Brene i da mašta kako će jednog dana da nastupa sa takvim uspjehom.
Njena priča, iskrena i pomalo tužna, ima sretno trajanje jer, kako kaže popularna pjevačica, ona danas živi svoj san.
– Priznajem, bilo je dana kada sam se iskradala iz kuće zbog zakazanog nastupa, neposredno pošto sam završila osnovnu školu. Kasnije, korak po korak, da ne ponavljam svoju priču, iza sebe imam šest albuma, karijeru kojom sam zadovoljna, supruga kojeg volim i mogu reći – živim svoj san, san iste one male djevojčice koja je pred strahotama rata morala da napusti svoj grad, prijatelje, djetinjstvo, eh, da je ta moja priča jedinstvena, na žalost nije, česta je, prečesta, mnogo je takvih. Mnogi su ostali bez svega što su teškim radom stekli… mnogi dan danas žive na ivici egzistencije… – napisala je pjevačica.
Seka je ipak dodala da je slava nije promijenile i da je ostala ista, a na kraju je podijelila sa svijetom i svoj “recept za uspjeh”.
– Kod kuće sam u trenerci, volim da podignem kosu, zavalim se u krevet i čitam knjigu, odgledam film, da – potpuno obična žena. Volim da pripremim jelo za svog supruga i prijatelje. Često i zaplačem, ali kad me niko ne vidi… Volim da odem kod svoje mame, da se ispričam sa njom i popijem najljepšu kafu na svijetu, koju ona sprema. Sve u svemu jedna sasvim obična žena, da se ne bavim ovim poslom ne bih se libila da radim bilo šta drugo. Ali čovjek prosto mora znati šta hoće, nesretan je taj koji ne zna šta može. Jednom kada krenete ne zastajkujte, budite skromni i strpljivo krenite prema svom cilju, ali tim putem ne zastajkujte i kamenom gađate svakog psa koji bude lajao, jer, vrijeme će proći, a do cilja stići nećete, i uvek, ali uvijek čuvajte to dijete u sebi, ono će vam vratiti osmijeh na lice i pomoći da nastavite dalje.
