Samo dan nakon nogometne utakmice BiH – Grčka odigrane u Zenici razgovarali smo sa Miralemom Pjanićem. Nema Bosanca ni Hercegovca koji nije teško primio vijest o Miretovoj povredi zbog koje nije mogao igrati ovaj meč. Pjanić je tih 90 minuta bio na klupi, ali kaže da je umorniji nego kad igra.
– Bilo mi je teško gledati utakmicu. Vrištao da me grlo još boli, skakao sam toliko da me sve boljelo po završetku utakmice – kazao nam je Mali princ iz Rome.
Rezultat 3:1 bio je više nego dovoljan da se te večeri i “zalomi”. Ali baš onako meraklijski… I upravo je to ono što Miralemu nedostaje u “bijelom svijetu”.
Za sebe kaže da je običan momak iz susjedstva, koji je eto imao malo više sreće u životu od nekih. I on kao i ostali ima svoje snove i teži ka njihovom ostvarenju. Ponosan je na svoju skromnost i želio bi ostati takav kakvim su ga roditelji učili. Kaže, ima i mane ali kao što nije želio o vrlinama tako nije htio ni o njima pričati
Rekao nam je da nema strahova poput visine, zmija, kukaca…ali se boji smrti.
Pričali smo i o njegovoj povredi, terapijama i želji da zaigra sljedeću reprezentativnu utakmicu. Njegov san, kao i san njegovih saigraca ali i svakog onog kome srce zaigra na stihove “Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino” je otići u Brazil. Ali o tome je još rano govoriti….
– Ništa me ne opusta kao naša muzika. Volim doći ovdje i sa rajom se proveseliti. U Rimu rijetko, gotovo da i ne izlazim. Sve je puno paparazza pa se čovjek ne može ni opustiti. Mada, niko se i ne zna opustiti kao nas čovjek.
Na pitanje koju pjesmu najčešće naručuje u kafani kazao je da ih ima više, no počinje sa “Bosancem” od Enesa Begovića.
Svojim kulinarskim sposobnostima ne može nam se pohvaliti, iako sam živi pa bi možda bilo i dobro da ponekad nesto i napravi. No, obzirom da mu je pored naše kuhinje omiljena talijanska, hranjenje po restoranima još mu nije dosadilo.
– Volim, naravno, našu ali i talijansku kuhinju. Njihove paste su nenadmašne, a tek sosovi… A kuhinju kao prostoriju izbjegavam, jer siguran sam da kad bi se i našalio da nešto spremim, a ne znam ama baš ništa, da bi definitivno izazvao požar. Zato je se i klonim.
Ženske ruke nema da mu pomogne. Otkrio nam je da je je prije šest mjeseci okončao vezu koju je imao i da je sada “singl”. U potrazi je za onom pravom. Vjeruje u ljubav, a sam tim da će ona prava doći. Nije nepoznato da bi volio upoznati Bosanku.
– Žao mi je što se ovdje ne mogu duže zadržati i upoznati bolje neku djevojku jer u Rimu nemam često priliku sresti Bosanku… Ali doći će sve na svoje – kazao je.
A otkrio nam je i kakav tip djevojke traži:
– Nije presudan izgled, niti mi je bitno da je crna ili plava… Važna mi je ona njena unutarnja ljepota. Njen karakter. Osmijeh je na šta prvo padam…a znam prepoznati onaj iskreni od onog “namontiranog”.
Politikom se nikada ne bi mogao baviti. Shvata da je ona bitna grana svakog društva ali kako je do sada, vjeruje da će i u budućnosti, ona prolaziti mimo njega. Neki ljudi su rođeni da se bave njome, kaže, i nema ništa protiv njih ali ne želi ni stati rame uz rame s njima.
Isto tako nikada ne bi mogao biti akter u nekom rijaliti šou.
– Niti imam vremena, niti bih ikada bio dio te priče – rekao je dodavši da nije u toku, što je sasvim i normalno s obzirom sa ne živi ovdje, sa farmerskom groznicom koja ovih dana trese region.
