Za Rizu Hamidovića mnogi kažu da je pjevač koji svaki svoj nastup započne i završi u meraklijskom stilu. Za njega ne postoji ni bina, ni pregrade ni obezbjeđenje koje može da ga dijeli od publike. Kažu, Rizo živne tek kada sjedne na pod dvorane u kojoj pjeva, a oko njega njegova publika igra i pjeva sa njim.
– Ma, ja sebe smatram normalnom i jednostavnom osobom. Nikada nisam bježao od svoje publike, svima sam uvjek na raspolaganju, i znanim i neznanim. Mi pjevači živimo od naših fanova, od onih koji dođu na nastupe i plate ulaznicu. Samo eto, ja sam imao tu sreću da budem poznat – kaže Rizo.
Malo se pojavljuješ u medijima, stječe se utisak kao da se namjerno skrivaš?
– Ja nikada u životu ni sa čim nisam pretjerivao, pa tako ni sa medijima. Vrlo je bitno za jednog pjevača imati jedan fin i korektan odnos sa medijima, sa novinarima, treba gajiti međusobno poštivanje, ali svako malo da se pojavljuješ i da se piše i priča o tebi, onda to jednog dana dosadi narodu. U svemu treba imati granice.
Ipak, mnoge kolege žude da se o njima piše. Zbog čega?
– Pa to su sve astmatičari koji nemaju ni glasa ni stasa, pa kontaju kad ne mogu pjesmom da budu na TV-u, u novinama, misle da će ostati upamćeni po golim grudima, guzama ili po tome koliko su djevojaka ili muškaraca odveli u krevet.
Šta je tebe svih ovih godina održalo na esradi?
– Pjesme, karakter, ponašanje…Nikada nisam imao neki skandal. Pjevač mora da ima glas, da ima pjesmu, da ima ponašanje. Ja sam radio sa mnogim napuhanim zvijezdama koje su mi pričale kako im je rahmetli Safet Isović govorio kako će baš on biti njegov nasljednik, a ja veoma dobro znam da mu nisi smjeli niti su mu mogli prići. Ja sam jedini ili jedan od vrlo rijetkih koji mu je pjevao za stolom i mene je godinama vodio na turneje. On me je doveo u Bosnu i nučio kako se kahva pije, kao se hoda na pozornici, kako se pozdravlja sa gostima i mnogo toga drugog jako bitnog za jednog pjevača.
Da li je neko od mlađih od tebe tražio neki savjet?
– Ja bih volio da jest, ali nije nikada niko. Oni kad počnu da pjevaju odmah sve znaju. Ja volim da me neko zagolica sa pjesmom, pa da ja onda tražim da ga opet čujem. Takvih na žalost nema. Danas nema više takvih muzičkih pedagoga pred kojima bi ti mladi trebali da polažu audiciju kao što je to nekada bilo na Radio Sarajevu.
Tvoje pjevanje nisu uspjeli pokvariti ni svi kvazi muzičari…?
– Ja sam ters, a svi dobri pjevači su ters, poput Harisa Džinovića, rahmetli Safeta, pokojnog Tome Zdravkovića. Ja kada sam ters tada pjevam najopasnije. Najviše me tersira kada mi neko dođe pa kaže: “Slušaj Rizo, ovu pjesmu kako mi je dobra”, a tekst ide tako da su se u prvoj strofi voljeli, u drugoj već imaju dijete, a u trećoj on žali što se nikad nisu sreli. Užasno.
Možeš li da objasniš fenomen pjesme “Dok me nose na tabutu”, kako je ona postala hit i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, a tipicna je muslimanska ili Bošnjačka?
– Pa ta pjesma govori o svima koji su rođeni, koji su ikad hodali ovom zemljom, koje je Bog dragi dao i koji su ili će umrijeti. Na tom svom životnom kraju niko sa sobom ništa neće ponijeti, pa bilo kakve vjere ili nacije bio. Moj prvi solistički koncert kojeg lagano pripremam, koji će se održati u Skenderiji zvat će se po toj pjesmi, po pjesmi “Prebrojana ljeta”. Imam u planu kao goste pozvati Duška Kuliša, Sanju Maletić, Zorana Kalezića, Šabana Šaulića i Mišu Kovača.
Kako gledaš na pjevače ili muzičare koji su otišli u politiku?
– Ma ja bih sve njih odatle istjerao, neka rade ono što znaju. Šta će oni pametno reći u politici, ništa. Da povučeš masu za sobom moraš da budeš ličnost, a niko od njih i takvih to nije. Šta je Muharem Serbezovski rekao, ništa, samo se osramotio.
Rizo Hamidović za ljeto priprema veliku samostalnu turneju po BiH i Sandžaku koja će se zvati “Sandžak u srcu, Bosna u duši”.
OPŠIRNIJE U ŠTAMPANOM IZDANJU
