Kad sam u Americi i avion zarola pistom put Čikaga, osjećam se kao da sam pošao ka kući, jer mi taj grad jako prija i pored svoje opake klime. Ljeta vruća, sparna i vlažna, a zime ko na vrhu Bjelašnice. Ne zovu ga bez razloga vjetroviti grad (windy city).
Kad se spuštate na aerodrom O Hara, gdje avioni slijeću i uzlijeću skoro svakih pola minuta, a prelijećete preko Micigenskog jezera koje je samo dva puta manje od Jadranskog mora, počinjete shvatati o kojem se tu prostranstvu radi.
I nakon dva mjeseca koncerata, avantura, lutanja i intenzivnog života adrenalin polako popušta i čovjeka sustižu neprospavane noći, kilometri i distance, utisci, susreti sa dragim prijateljima iz prošlosti i upoznavanje novih. Uvijek svima obećam da se vraćam uskoro, ali ponekad želje i realizacije ne idu ruku pod ruku.
Tako sam i ovaj put površno mahnuo svima uz neobavezno vidimo se, kao da smo se upravo rastali kod Katedrale i svak svojoj kući. Jer prijateljstva i vrijede onda kad se ljudi sretnu poslije ko zna koliko vremena i nastave sa pričom kao da su jučer započeli rečenicu, a ne prije koju godinu. Onda kad nam ni bore nisu mogle ništa, a sijede nisu bile ni u povoju.
Na aerodromu me sačekao moj Mirsad Biser, jedan od najdražih ljudi u životu. Vogošćak, 30 godina je u Americi. Uvijek je tu da uskoči i pomogne. Mnogi Bosanci koji su došli u Čikago u onim teškim godinama, prošli kroz njegovu kuhinju i avliju. Sa njim Predrag Ceganjac menadžer iz Vankuvera. Predložio mi je da posjetimo jos jednog Sarajliju koji po svijetu pomaže ljudima nekom kosmičkom, a plemenitom moći da dođu k sebi, Mišu Krstovicha.
I tako mi direkt na sešn, u jednu ogromnu zgradu, tik do aerodroma.Upoznao sam mnogo iscjelitelja u životu i svaki susret s njima je poslije prvih optimističkih polufascinacija bio prilično razočaravajući, ali ovdje sam bio u prilici da vidim i prođem kroz neko iskustvo koje do sad nisam nikad doživio.
Simpatični, popunjeni bosančeros je magičnim rukama opuštao ljude, a potom iz njih izbacivao negativne energije i bolove, koje su tako pažljivo i sistematično skupljali svih godina života. Bio sam fasciniran i pridružio se ostalim. Poslije bioenegetskog tretmana, u totalno opuštenoj atmosferi kod Miše u stanu, nas nekoliko smo zasjeli, pustili domaću muziku s You Tuba, od moje “Samo sklopi okice”, do “Mine” Armina Šakovića, raznih sevdalinki i Tome Zdravkovića i zasjeli do duboko u noć s nadom da nas meza neće uhvatit…
Božić je prošao prije par dana, Čikago je fascinantno uređen, osvijetljen, a bogami i velike robne kuće i butici. Pored ogromnih svjetlećih jelki i Djeda Mrazova (ovdje nisu zabranjeni), izlozi su izljijepljeni našom omiljenom riječi “sale”. Nije ime ili nadimak nego rasprodaja.
Tako da sam se pridružio masi svijeta koji su opčinjeni, kao hipnotisani roboti okupirali radnje, iznoseći kese iz kojih ispadaju markirane krpice. Sjetio sam se Trsta u Titino doba, i legendarnog Giovannija, gdje smo svi mi tadašnji Jugovići bar dva puta godišnje isli na poklon Italijanskom gazdi butika i ponosno i galantno ostavljali posljednji drevni socijalistički dinar. Danas Giovannija više nema, Trstom vladaju Kinezi, a vladaju i ovdje kad se čovjek malo napati i pronađe sitno ispisanu markicu u jaknama, kaputima, haljinama ili igračakama sa čarobnom rečenicom “made in China”.
U Čikagu ima puno klubova, cafea, radnji, kvartova ispunjenih ljudima sa Balkana i bivše nam države. Zato je i nostalgija manja. Ako poželiš dnevnu kafu, uvijek češ naći nekog poznatog manje-više zabavnog tipa, koji čeka na posao, ili otvara svoj business da podijeliš sat-dva s njim. Ako poželiš bosansku ili dalmatinsku, srbijansku ili makedonsku kuhinju, ima pregršt restorana, tako da se čovjek više najede bamije u Americi nego kod legendarnog Hadžibajrića u Sarajevu.
Kafići u američkom enterijeru su kao kod nas vikendom puni. Zgodne konobarice i vesela društva. Ovdje ima više koncerata petkom i subotom nego u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu zajedno. Ne mislim samo na Bon Jovi i Bruce Springsteena, nego domaća grla. Sa izloga naših kafana i dućana, malih samousluga, smješkaju se Šaban, Hakala, Seka, Miki, Neda, Nada, Viki, Asko, Sale, Ferid….ali i mi, malo sa strane, diskretno zalijepljeni na uglu vrata, pop-rockeri, u manjem broju, ali se još držimo. Brojnost i vrsta plakata je odraz ukusa naše dijaspore ali srećom postoji dobar broj ljubitelja električne gitare.
Jednom prilikom smo ja, Amir Dizdarević i Pera Tesla, menadžeri sa ovih terena, organizovali moj koncert u Čikagu, mada smo imali ogromnu konkurenciju narodnih pjevača. I onda smo se pored sve reklame poslužili i malim trikom. Preko Fejsbuka i telefona smo najavili koncert sa početkom dva sata ranije prije ostalih dešavanja. I kad se već skupila grupa ljudi i DJ počeo da zagrijava publiku, i kad su proradili sms-ovi sa porukama “ovde je večeras ludilo i dernek”, slila se masa ka klubu gdje smo bili.
Pa onda smo još malo zaključali ulaz, kao da je sve puno. Ljudi su se okupili u ogromnom broju ispred kluba, nagrnuli na vrata, nismo mogli sve da ih pustimo, a u neko doba su došli i obezbjeđenje i organi reda da smire masu. Završeno je sve veselo, raspjevano, tipično američki sa happyendom…Ponekad mi se čini da su koncerti samo 20% pjesama i svirke. Veće su umjetnosti i strategije kako da napuniš tu salu, ubijediš narod da si ti glavni događaj večeri i da ne smiju nikako propustit tvoj nastup. U nasem estradnom svijetu bi se i Joseu Murinju zamantalo u glavi.
