Oduvijek je estrada bila odličan poligon za pravljenje senzacija, skandala… A ovi slučajevi koje ću navesti bi nazvala čudo neviđeno i nečuveno. Ili bolje da kažem da su to događaji za koje šira javnost nije ni čula.
Naime, te ‘87 godine u najljepšoj dvorani u Torontu “Commonwealth Ball-room” iza gradske vijećnice City hall dešavao se novogodišnji doček. A za muzički dio bili su zaduženi Neda Ukraden i Ivo Fabijan uz pratnju ansambla “Olipmic”. Organizacija je bila na nivou, sve je bilo prelijepo sređeno, no organizator je naglasio muzičarima i izvođačima onako u mimohodu da izbace pomen Jugoslavija i slično. Svi su se u čudu zgledali, mislili su da je šala u pitanju. Da bi u neka doba jedan od muzičara, u pauzi između dvije pjesme, veselim gostima uputio srdačne pozdrave koje nose iz Jugoslavije.
I gaža je održana po ps, svi su bili zadovoljni što rekli “vuci siti, a ovce na broju”, ali ne lezi vraže, ujutro je u jednim tamošnjim novinama izašao naslov da je u avionu u kome se vraća Neda i ekipa koja je uz nju, postavljena bomba. Neda je to pročitala, ali ostalima nije ništa rekla. Tek po slijetanju aviona u Sarajevo drhtavim glasom je izgovorila navode iz novina i pokazala muzičarima. Tek su tada shvatili zašto je Neda sve vrijeme bila uznemirena, što nije ličilo na nju. Kada sam joj nedavno pomenula taj slučaj, samo je odmahnula rukom dobacivši mi da se ne voli ni sjetiti tog nemilog događaja.
A nemili događaj nešto malo prije pomenute godine imala je ekipa koju su sačinjavali Zehra, rahmetli Meho i Zaim. Oni su gostovali “preko bare”. Imali višednevnu turneju, da bi nakon završnog koncerta pomenutog muzičkog serijala bili pozvani u neki lokal na večeru. Bilo im je, pričali su tada, lijepo, da su ispoštovani u svakom pogledu. Ali, po povratku u Sarajevo bili su “skinuti” sa radija. Jednostavno, niko od njih nije znao povod te, za njih, najveće kazne. Nisu znali put da riješe nerješivo.
U to vrijeme važili su za najveće zvijezde, a radio je bio najznačajniji segment propagande. Ono što im se dešavalo mimo pomenutog embarga u njihovoj privatnosti bilo je još šokantnije. Niko, pričali su, nije im pokucao na vrata, niko nije došao da ih vidi, neki su čak okretali glavu kada bi ih sreli na ulici. Bojali su se! Čega, pitali su se oni, ni sami ne znajući razlog. Da bi nakon nekoliko mjeseci otresita Zehra spremila se i otišla kod nekog važnog u to vrijeme. Željela je da zna razlog svih tih njihovih izolacija. Trebala je da ispriča gdje su bili, šta su radili. I kazala je. Ono što je bilo najzanimljivije za njih bio je podatak ko ih je odveo na večeru. I rekla je da je to naš tadašnji izaslanik. I gle čuda! Sutradan na radio Sarajevu pjevaju oni kao da ništa nije bilo. I ništa nije bilo! Jer im je najvjerovatnije i kazano da se tako ponašaju. A oni dobro znaju kako im je bilo svih tih mjeseci. Sjećam se kada nam je to Zehra pričala na jednoj Muzičkoj novoj godini u hotelu “Evropa”. Žena je prosto počela da drhti, pa smo je prekinuli da više ne priča.
I briga sve one pretpostavljene sa kakvim su se sve nedaćama susretali estradni predstavnici tog doba koji su morali da paze šta da kažu, s kim da stanu, gdje da pjevaju pa i gdje da večeraju. Strašno je, po meni, biti opterećen u svakom trenu, razlučivati čovjeka od čovjeka. Pa ako to ne uspiješ moglo te je uništiti ili dati dugoročnu ili beskonačnu prazninu.
