Kaže jedan američki pisac: “New York je grad u koji obožavam da odem, a isto tako volim i kad ga napustam za neko vrijeme”…jer to je 24 sata tempa, ludnice jurnjave i neobičnih dešavanja…
Ponekad se u takvim gradovima i milionima ljudi koji jure sa aktn tašnama i osjećanjem krivnje u izrazima lica, kao da su već unaoprijed zakasnili negdje, čovjek najlakše osjeti usamljen i odbačen od ljudske vrste.
Niko nema vremena ni osmijeh da ti pokloni, a kad napokon uđeš u podzemnu željeznicu i vrata zaklepeću za tobom, a voz bučno pođe, ne možeš ni za pogled da se ogrebeš, jer skoro svi u krilima, grle kompjutere ili hvataju kratki predah zatvorenih očiju sa slušalicama u ušima.
Ali to baš i ne vrijedi za nas i sve naše ljude tamo, tako da ipak možeš ulovit’ ponekog besposlenog, da uz kafu podijelite iskustva i pokoju anegdotu.
Tu je Miki, sjajan pjevač, svirao nekad sa “Hari Mata Harijem”. Sad ponekad zasvira u klubu, a po danu frizira dame. Bio sam svjedokom kad mu je jednu večer prišao ogroman Afroamerikanac i predložio da ponudi njegove snimke poznatoj pjevačici Maraji Keri (Mariah Carey), da ih posluša. Ali Miki je Hercegovac, i kao takav pomalo usporen, te od tog poznanstva ne bi ništa.Znam tu vrstu ljudi, takav sam i sam…
Onda Dule veseli i hiper talentovani kuhar iz Beograda, koji pravi suši ko da je odrastao u Tokiju, a ne na Dorćolu, zatim masa slatkih djevojaka koje iskušavaju sebe i traže sreću u ovom velikom gradu.
Volim da šetam i otkrivam kvartove i otkačena susjedstva i likove. U Astoriji, kvartu prepunom Bosanaca i doseljenika sa prostora ex Yu, mnogi natpisi i reklame na radnjama su na našem jeziku. Ima puno cafea, restorana, buregdžinica, zanatlija….
Postoji i prepričava se i jedna anegdota za bosanski club u kojem su se ljudi po danu okupljali na druženje, domine, šah i slične igre. Snimao se film u blizini. Producentima trebali kadrovi fasade i kuća u čijem je prizemlju taj klub, a posto bi svako malo neko od gostiju ulazio i izlazio, organizatori zvanično zamoliše da se vrata zabrave zbog snimanja.
Naravno, gazda na to ne pristane i baš kada je izgledalo da od dogovora neće biti ništa, u klub uđe gospodin, srednje visine i godina, i naruci piće. Ljudi podigoše poglede, zanijemiše i neko reče: ” Ej, vidi ko nam je došao u goste. Naš Kum, lično”.
Naime, to je bio Robert De Niro koproducent filma, koji je ušao da zamoli za uslugu. I naravno, da su mu izasli u susret. Ne znam nikoga na svijetu ko bi odbio velikog majstora i legendu.
Jednu večer kasno, moj drug iz Sarajeva Damir i ja, zaglavismo po blues klubovima, pa odosmo u Harlem na koncert u “Apollo teatar”, a noć zvršismo pijanim plesom na kiši na Menhetnu, u dvorištu gdje su Paul Simon i Garfunkel snimili svoj legendarni spot “Me and Hulio down by the schoolyard”.
Naravno ni NBA predstave nisam propustio, jer sam već iskusni posjetilac “Madison Square Gardena”. Posljednji put na utakmici, sjećam se, da sam u drugom poluvremenu uspio da sjednem u prvi red na sami parket…preko puta dva genijalna režisera – Spike Lee i Woody Allen, oko mene neki reperi, ni dan danas ne znam ko su, ali ni oni ne znaju ko sam ja pa je rezultat 1-1…
Uglavnom, završi se utakmica, igrači Knicksa napustiše teren, a ja utrčah na parket i skočih sa željom da se uhvatim za obruč. Em sam imao tešku jaknu na sebi, em sam se malo ubucio…Skačem, a nikako da uhvatim obruč. Priđose mi redari i pitaju da li sam lud. Ja skočih jos jednom, dodirnuh tablu i rekoh: “Izvinite momci ovo je jače od mene i od vas”. Ne vjerujem da su me razumjeli…
Vikend stiže i nestade čarolija. Natrag na posao, tj koncerte. Hartford, Boston i Utica. Pošto je to sve za američke standarde blizu, znači par stotina kilometara, može se putovati i autom. Moja drugarica Ifeta mi posudila auto. Smart. To je onaj najmanji auto na svijetu, barem ja ne znam manji. Gitara, žilet i ja se ugurasmo i nekako put sjevera par stotina milja. Taj auto kao da su projektovali na Vratniku. Idealan za mahale. E sad kad se s njim ukažeš na autoputu sa šest traka prepunom ogromnih terenaca, kamiona i džipova, postaješ filmska atrakcija i video igra…
Zima, a lijep dan, i ja otvorio dio krova da može vrat od gitare da prođe.i tako stigoh do odredišta i kluba gdje sam trebao nastupit’. Ispred gužva, ljudi stoje u redu i ja se parkirah uz sama vrata. Ljudi šute i gledaju. Izađem žurno na tonsku probu, a Smajo Fejzić,menadžer i organizator cijele turneje, onako vispren i britak progovori: “Pa ja, Jennifer Lopez na turneju ide sa 30 kamiona opreme, a Zijo Valentino u Smartu”.
Inače, kakav je prevoz nema veze, jer je koncert bio sjajan, puno ljudi i opšte veselje kao trening za Novu godinu. Sutra ujutro putujemo za Uticu, grad na sjeveru drzave New York, vozimo se u exclusivnom i preskupom Mersadovom BMWu, koji je savršen osim jedne sitne stvari. To je kabriolet sa platnenim krovom.
A kako to obično i biva na pola puta zapade snježina. Stigli smo smrznutih ušiju na vrijeme, tamo me je čekao kolega, dobar momak i pjevač Šeki Bihorac i zapjevasmo sa masom do duboko u noć…
Atmosfera vrela, imao sam osjećaj da smo istopili snijeg u krugu stotinjak metara. Ljudi, nema koncerta bez popucanih žica, promuklih grla i zamagljenih prozora…
