U protekloj godini je popularni Ćazim Čolaković ili kako ga zovu neke kolege “babo Ćazim” visio između života i smrti. Ali, upornost i volja za životom vratila ga je na binu i među publiku. Nakon što je stradao vozeći skuter na vodi, sasvim slučajno mu je otkriven i karcinom pluća, ali na svu sreću na vrijeme.
Već dugi niz godina sa porodicom živi u njemačkom gradiću Mulheim an der Ruhr, a njegova mezimica je najmlađa kćerka Melisa. U slobodno vrijeme rado peca i druži se sa džematlijama i sa efendijom Dževadom.
– Prošle godine u augustu sam operisan. Odstranjen mi je jedan dio pluća, ali na svu sreću nije bio metastaza, tako da sam danas, kako mi ljekari kažu, potpuno zdrav. Počeo sam i da pjevam, a mnogi koji su me slušali kažu da pjevam bolje nego prije, mada ja ne primjećujem nikakvu razliku. Pripremam nekoliko novih pjesama, a tu je i ponuda Federalne televizije o snimanju dokumentarnog filma o mom životu i 40 godina rada na estradi. U ovoj godini planiram i koncert u Sarajevu. To će biti neka manja dvorana, za moje prijatelje i poklonike mojih pjesama kojim ću također obilježiti godine mog rada.
Odlično pjevate sevdalinke i stare narodne pjesme iz Sandžaka. Kako gledate na to kada se jedna polugola pjevačica pojavi na sceni da pjeva sevdalinku?
– To je užasno, ružno i jako jadno. Pred rat organiziran je koncert u Zetri na kojem je pjevala i Branka Sovrlić. I danas od srca čestitam i skidam kapu. Ali kada je u mini suknji izašla na binu i počela pjevati “Mejra na tabutu” sa orkestrom iza leđa koji je imao totalno romski vorspil, to je za mene bilo kažnjavanje sevdalinke. Da još jednom podvučem, Branki svaka čast za njeno ušešće na tom koncertu, ali moglo je to biti i na neki prikladniji način. A, o ovim dasnjim “pevaljkama” ne treba ni da govorim. Tako su jednom u Njemačkoj, u Kamp Lintfordt pozvali za Bajram da im pjeva Goga Sekulić, pa se malo zaboravila i onda u sred bajramskog sijela počela da pjeva “Đurđevdan”! To je užasno!
Više od 20 godine držite se stava da ne želite da pjevate ni na jednoj televiziji u Srbiji. Zbog čega?
– Prije svega zbog onoga što se sve dešavalo u BiH. Do sada sam odbio na desetine poziva sa TV stanica iz Srbije, a jednom mi se desilo kada sam u emisiji “Renomea” na BN televiziji bio gost u Bajramskom program, da su u pauzi emisiji prikazivali neki prilog iz Švicarske u kojem se okreće svinja na ražnju. To je zaista bilo ispod svakog nivoa, jednostavno sve me to tako šokiralo, da me jos više učvrstilo u mom stavu nikad više ni na jednu srpsku televiziju da odem.
Ko Vam se kolega javio kad ste bili bolesni?
– Samo Hamid Ragibović Besko, Šemsa Suljaković, Kemal Malovčić i Halid Bešlić! Dok sam bio popularan i tražen, za mnoge sam bio “babo Ćazim”, hvalili su se da me poznaju, a danas se prave kao da me ne znaju. Mnogi od njih su pjevali desetak kilometara od mjesta u kojem živim, pa su mogli doći, ali nisu. Međutim, svakom od njih neka ide na čast. Na posebno mjesto stavio bih Osmana Džihu koji se pokazao kao pravi iskreni, kako čovjek tako i kolega.
Danas mnogi pjevači konzumiraju drogu i alkohol. Vaše mišljenje o tome?
– Pjevačima ne treba droga, već sa drogom rade drugi ljudi koji opet pojedine pjevače smatraju da su njihovo stado. Rade od tih pjevača šta i kako hoće. Ti neki narkobosovi rade od pjevača šta hoće, tjeraju ih da uzmu drogu, obećavaju im da će od njih napraviti zvijezdu. Na kraju i naprave, ali ti pjevači kasnije postaju ovisnici i njihovi konzumenti”.
I evo za kraj, ima li nešto što biste rado rekli, a do sada to niste nikome otkrili?
– Da, ima i to zaista nisam nikome ispričao. Jako me boli što su neki pjevači koji su bili i moji prijatelji, kao recimo Duško Kuliš ili Mile Kitić, kada je započeo rat u BiH okrenuli leđa toj drzavi i tom narodu i otišli u druge države da žive i rade. Evo, recimo, sa Miletom sam svojevremeno stalno igrao fudbal, a bilo je tu i drugih pjevača, ali naš posljednji susret u dvorani na Ilidži ostao mi je u trajnom sjećanju. Bilo je to nekoliko mjeseci prije početka rata. Nakon utakmice svi smo otišli u svlačionicu, stavili opremu u torbe i onda nosite u automobil. Kada je Mile stvaljao svoju opremu u torbu ispade mu na pod pištolj, “duga devetka”, “tetejac”. Ja podignem pištolj i kažem mu: “Mile, trebali bi da ostanemo zajedno, da ne bi došlo do rata. On me samo pogledao, bez riječi se okrenuo i otišao u pratnji, kasnije poznatog četničkog vojvode Radića iz Vogošće. To je ono što me šokiralo, povrijedilo kao čovjeka i kolegu. Znači, pjevali smo zajedno, igrali lopte zajedno, a ja nisam znao da ima pištolj u torbi. Čega se bojao, mene ili njegovih ostalih kolega?.
OPŠIRNIJE U ŠTAMPANOM IZDANJU EXPRESS-a
