Dok poznate gledamo na televiziji ni ne slutimo kako je dosta njih zapravo formirao težak život. Ervin Mujaković, reality zvijezda koju pamtimo po nezaboravnom Velikom bratu, ispričao nam je tamnu stranu svog života. Najteže mu je bilo gledati majku kako se bori za život dok je bolovala od raka kože.
-Mnogo puta slušao sam kako majka jauče od nevjerojatnih bolova, ali nisam joj mogao pomoći. Čak su i doze morfija samo nakratko djelovale, a onda bi je ponovno neopisivo boljelo. Pokušavao sam sa svim mogućim liječnicima, kontaktima iz inozemstva za jake lijekove, ali nije pomoglo. To je najteže razdoblje mog života – rekao nam je i dodao:
-Praznina u mom srcu uvijek će ostati. Uvijek će biti u mom srcu – zaključio je.
Odrastao je bez braće i sestara. Roditelji su mu se razveli dok je bio vrlo malen, a oca je, kaže, vidio samo jednom, no tog se susreta ne sjeća.
-Iz priča sam mogao zaključiti da je tata imao problema s alkoholom. Tijekom cijelog odrastanja nisam imao osjećaj da nemam oca jer je majka davala svaki atom snage, svakoga dana, samo da budem sretan i da mi ništa ne nedostaje. Uz nju sam imao najbolje moguće djetinjstvo – prisjeća se.
U djetinjstvu mu nije nedostajalo nestašluka, ali nogomet mu je uvijek bio glavna preokupacija, a majka ga je već u prvom razredu upisala u mjesni klub.
-Bio sam presretan. Poslije sam prešao u Bubamaru, tada najbolju školu nogometa za mlađe uzraste, gdje su dolazili dječaci iz cijelog grada. Ondje sam usavršio svoje golmanske sposobnosti i sudjelovao na mnogim turnirima – govori.
Među njima posebno izdvaja Eskils kup u Švedskoj, gdje je s momčadi proveo dva tjedna.
-Osvojili smo prvo mjesto u konkurenciji 32 momčadi, uglavnom iz Skandinavije. Sa 14 godina prešao sam u FK Sarajevo, gdje smo osvojili ligu i kup. Najznačajniji trenutak dogodio se kada sam imao 16 godina i kada me trener pozvao na golmanske treninge s prvom momčadi – ispričao je.
Nakon završetka juniorskog staža kratko je trenirao sa seniorima Sarajeva. Još od prvih odlazaka na trening zamišljao je da će se jednoga dana profesionalno baviti nogometom. Bio je uporan i discipliniran, no nakon 18. rođendana počeo je drukčije gledati na svoju budućnost.
-Iskreno, vidio sam da su drugi u prvoj momčadi bolji od mene. Dao sam svoj maksimum. Dječački san bio mi je postati ozbiljno dobar nogometaš, no za to me razdoblje vežu jako lijepe uspomene – priznaje.
Nogometnu loptu s vremenom je zamijenio utezima. Danas ima 180 kilograma, a velik dio svakodnevice posvećuje zahtjevnim treninzima u teretani. Kaže da je i financijski prezadovoljan te da se njegov današnji život ne razlikuje mnogo od onoga koji je zamišljao kao dječak, barem kad je riječ o sportu.
S.M
